(o dva nova prevoda Badjua, koja su izašla prošle godine u izadanju Jan van Ajk Akademije i Arkzina :: Mračni raspad. O kraju državne istine. i u Ediciji Jugoslavija :: 4 Maja 1968.) (još citata iz Badjuovih textova :: http://subjektica.net1zen.com/?p=36 )
Ukoliko je politika mišljenje, onda se ne može govoriti o paru i antagonizmu teorije i prakse, jer politika (=praksa) je mišljenje (=teorija) koje se može misliti iz sebe. No, ukoliko je politika mišljenje, a svaki je subjekt politički, onda se politika retko događa i malo je (političkih) subjekata. Mi živimo u epohi u kojoj se politika sprovodi kao zaborav politike i u kojoj je političko reprezentovano državom. Pravo i partija također su državne kategorije, a ne političke. Utoliko ne treba zaboraviti da se politika kao mišljenje ne sme brkati sa Državom i sa sistemom koji se danas može obujmiti izrazom kapitalo-parlamentarizam. Politika kao mišljenje ne može biti uređena u državi, jer država ne misli, država funkcionira. Politika emancipacije uzima jednakost kao aksiom, a ne kao cilj delovanja. Ona je sloboda, dok je država potčinjavanje. Glavno pitanje novih oblika politike je pitanje politike bez partije i politike koja se odmiče od države. No koje bi onda bile nove forme organizacije politike, ‘nove alijanse’, i da li je uopšte moguće govoriti o istraživanju drugačije politike – politike koja bi reformulisala komunističku hipotezu i koja bi bila emancipacija za sve? To dakako ne bi bila neorganizovana politika, već politika ”organizovana na osnovu discipline mišljenja političkih procesa, a ne prema uzajamnom obliku sa oblikom države” (Pregled metapolitike)
KOMUNIZAM JE JEDINA IDEJA U ISTORIJI
Nakon ‘mračnih raspada’ komunizama, propagandistički diskurs nam kaže kako se radi o smrti komunizma (jedine ideje koja je bila ideja emancipacije za sve) i slavi politiku koja održava hijerarhiju mesta :: onih malobrojnih koji su vlasnici i čiji cilj je neprestano bogaćenje, i onih koji su eksploatisani. To slavlje se naravno prikriva u liberalni diskurs proklamovanja jednakih mogućnosti za sve u ovom našem divnom konzumatorskom svetu, u kojem sva bogatstva maltene rastu na drveću – potrebno je samo izaći u vrt i ubrati ih. Tačnije, potrebno je napisati projekat, konkurisati i ući u zverinjak konkurencije, ne bi li se otimalo za voćke, koje neće pripadati svima, nego će parlamentarna demokratija već izbrojati elemente koji ulaze u igru (a delova je uvek više nego elemenata, a pravila selekcije su stroga). Tako će predstavnici već reći kome idu voćke, a kome ne, sve u govoru zanosa i trijumfa demokratije kao priznanja da je profit suština civilizacije (IZBORI, ZAMKA ZA BUDALE!) Ovaj trijumf se provodi ”pod toljagom ‘demokracije’ imperijalnih posjednika”, putem ‘mišićavog prava’ – prava intervencije vojnih sila koje modeliraju svet prema svojim interesima. Divnog li našeg ‘pobedničkog’ sveta! ”’Marksizam’ bez proletarijata i bez politike, ekonomizam koji stavlja privatno bogatstvo u centar društvenog određenja, mirna savjest zelenaša, špekulanata, korumpiranih, financijera, vlade koje su isključivo zabrinute da podrže bogaćenje bogatih: eto vizije svijeta koja nam se nudi pod barjacima trijumfirajuće civilizacije.” (Mračni raspad. O kraju državne istine.) Govoriti u ovakvom svetu o smrti komunizma nije samo laž i prevara, već apsolutno nerazumevanje onoga šta komunizam jeste. Politička istorija komunizama suštinski je odvojena od njihovih državnih istorija. Generički ili vanpartijski komunizam, kako ga naziva Badju, jeste ideja, na tragu Marksa, o društvu koje je oslobođeno pravila interesa. ”Društvo u kome ono što tražimo, ono što radimo, ono što hoćemo, nije regulisano od početka do kraja ličnim ili interesima grupe. To je komunizam.” (iz intervjua za NIN, 26. XII 2008). Komunizam nije program, već ideja, stoga ‘komunističko’ označava transvremensku subjektivnost emancipacije, egalitarnu strast i ideju pravde. Filozofija – koja misli bezvremene kategorije – misli upravo ‘komunističke invarijante’, večni koncept jednakosti. Dakle, raspadi socijalističkih režima ne govore o smrti komunizma kao o događaju, već nas poučavaju kako putevi egalitarne politike ne idu putem državne moći. Današnja ‘demokratija’ određena kao kapitalo-parlamentarizam politiku podređuje Državi i regulisana je pod normama ekonomije. Jedini uslov demokratije je masovno postojanje vlasnika. Ovakav modus politike, koji kombinuje ekonomsku efikasnost i konsenzus putem reprezentacije, jeste režim Jednog, a ne mnoštva. Sa svojom jedinom težnjom – za robom i vlasnicima – one ne može biti režim koji je samerljiv ideji emancipacije. U oba svoja vida, i preko tzv.demokratske politike definirane pravnom Državom i preko tzv. totalitarne politike definirane Državom-partijom, ovaj režim politike nema nikakav odnos sa istinom. Osnovne figure državnih politika su pervertirane: u parlamentarnim društvima Zapada nemoguće je razlikovati ‘filozofa’ od ‘eklektičkog sofiste’, ‘političara’ od ‘upravljača’. U socijalističkim birokratskim društvima ne razlikuje se ‘filozof’ od ‘funkcionera’, odnosno ‘policajca’ ili od ‘dogmatskog tiranina’. Stoga se emancipatorska politika ne može događati pod uslovom Prava (pravo je cirkulirajuća kategorija između politike i filozofije, koja beskonačnost pojedinca svodi na Jedno brojanja), jer Pravo legitimira Državu. ”Kad je Pravo – dakle, snaga pravila – predstavljeno kao centralna kategorija politike, parlamentarna država, odnosno Država-partija, ravnodušna je spram filozofije.” (Mračni raspad. O kraju državne istine.) Ili pravilo (Pravo) ukida svaku istinu, ili se partija postavlja kao celokupna istina, što nam govori kako Pravo, koje je zamenilo revolucionarni univerzalizam, ne može biti temeljna kategorija politike, niti je Država forma politike koja donosi vladavinu slobode u beskonačnim situacijama. Dakako, pravo ne treba biti isključeno iz polja politike, ali pravna država i oblici prava nikako nisu garant emancipacije, stoga ne mogu biti temelj politike kao mišljenja. Kao zadatak politike koja počinje ostaje ‘oddržavljenje Istine’ – jedini mogući uslov egalitarne logike.
ISTINA JE ILI MILITANTNA ILI JE NEMA
U pitanju zašto se podsećamo ‘68e godine, koja je sama po sebi vrlo složen događaj, Badju polazi od teze de su postojala četiri različita Maja ‘68e. = Prvi Maj ‘68e činila je studentska pobuna kao defanzivno i antirepresivno nasilje, također kao svetski fenomen. = Drugi Maj ‘68e činila je radnička pobuna koja se događala van sindikalnih i drugih zvaničnih radničkih institucija. Ovaj radnički ‘divlji štrajk’ prethodi studentskom revoltu i na neki način ga anticipira. Ono što ga čini specifičnim jeste: izmeštanje van velikih sindikalnih organizacija, okupacija fabrika i, također, određeno prihvatanje nasilja (nasuprot klasičnim pregovaračkim modelima). = Treći Maj ‘68e je libertetski i dotiče pitanja promena navika, ”novih ljubavnih odnosa, individualne lične slobode, pitanje koje će izroditi ženski pokret i prava, te emancipacije homoseksualaca.” (4 Maja 1968.) Ovaj libertetski Maj uključuje i pobune u kulturnoj sferi (ideje o novom pozorištu, novim formama javne reči, novim stilovima kolektivne akcije, zahtevima radnika filmske industrije itd.) Tri heterogena Maja ‘68e pokazuju kako je politički život bio složen, u sukobljavanjima i preplitanjima između različitih levica i levičarenja. No, po Badjuu, postoji i četvrti Maj ‘68e, koji je ključan i predstavlja dijagonalu ostala tri. Zbog tog četvrtog Maja, mi smo još uvek savremenici ‘68e, čiji zadaci nalažu vernost događaju. = Četvrti Maj ‘68e doveo je u pitanje klasičnu koncepciju i zahtevao novu viziju politike. Pokušaj otrgnuća od klasične koncepcije politike ogleda se i u istraživanju izvan granica klasičnog revolucionarizma. Ovaj aspekt Maja preispitivao je nove forme udruživanja, mogućnosti drugačije politike – koje bi promenile utvrđenu distribuciju mesta u socijalnim klasifikacijama. Politika kao tu-politika se sprovodi tako što se propisuju mesta (npr, fabrika je jedno političko mesto). Poredak se raspoređuje u različita mesta i diskurse koje pojedinci zauzimaju, pri čemu se njihovo posredovanje uglavnom odvija preko velikih uprava. Takva mesta su donekle ‘kruto’ distribuirana, jer zna se ko kakvo mesto zauzima i šta radi; tako radnici rade u fabrikama, intelektualci intelektualiziraju (na univerzitetima ili već na nekim drugim vanakademskim skupovima), kulturni radnici proizvode kulturu opet u odeljenim matičnom organizacijama… i sve to čini određeni red u klasičnom političkom sistemu. No maja ‘68e desila se avantura preraspodele mesta i novih fuzija. Udruženi radnici, studenti, umetnici, seljaci itd. organizovali su premeštanja ’stabilnih’ mesta. Eksperimentisano je sa mnogim novinama u organizacijama, redistribucije mesta su testirane i u mišljenju i u praksama. Stoga upravo ovo ubeđenje četvrtog Maja ‘68e – da treba prekinuti sa mestima – jeste ono što čini suštinu reči komunizam. ”U generalnom smislu, to je ono što pokriva važna reč komunizam, društvo jednakih, društvo koje svojim kretanjem ruši zidove i razdvajanja, društvo polivalentnosti i raznovrsnih putanja, u poslu, kao i u životu. Ali, ‘komunizam’ takođe znači političke forme organizacije čiji model nije hijerarhija mesta. Četvrti Maj ‘68. je bio to: skup iskustava koja su potvrdila da je nemoguća promena društvenih mesta politički moguća putem do tada nikad viđenog načina, progovaranja i napipavajućeg traganja za organizacionim formama, adekvatnim novini događaja.” (4 Maja 1968.) Zahtev četvrtog Maja ‘68e zahtev je za pronalaženjem novih organizacija politike koja je mišljenje i zahtev za odmakom od državne politike. Upravo stoga i ostajemo savremenici Maja ‘68e, ostajemo verni komunističkoj ideji koja jedina nalaže hrabrost i suprotnost društvu interesa. To ništa drugo i ne znači nego imati hrabrost za ideju. Hrabrost ideje!






