u ponedeljak, u maloj sali pozorišta mladih, gledala sam prekrasan poetsko-muzički performans u izvedbi siniše tucića i alice in wonderband. siniša tucić je mladi novosadski pesnik koji iza sebe ima već tri knjige poezije (betonska koma (patetično-histerična filozofska poezija), krvava sisa i nove domovine) i puno iskustva na javnoj književnoj sceni. ovako je to izgledalo od klisure do klisure / od lesne zaravni do lesne zaravni / od magarca do magarca / od robota do robota / u neprestanom kretanju. siniša je prvo sedeo, dok su alice in wonderband svirali (klavijature i bubanj), i govorio o realizaciji snova naših predaka. avangarda, sada i ovde, hic et nunc, konceptualizirana u literarna tela, skockana u sinišinu kubističku košulju, zapaljena u zenitističkim domovinama sve je zapaljivo / zapaljeni kamenovi / svetlosno se smeju / u tehno predelu / iznenadni fluksusi / zanesenih nomada / od domovine do domovine / od sajta do sajta / tišina je zapaljiiva. siniša je i plesao, alice in wonderband su pevali njegove stihove, a na kraju je iskočila na scenu i mala pantomimičarka, koja je bila fantastična u svom baletskom protoku uvek prolazi / uvek fluksusi / ultimativni protoci / serpentine ubijaju / svetle kanjoni / hidrocentrala puni strujom / tehno muzika se čuje. / ja sam tu / jadni, mali intelektualac. mene je količina lepote naterala na plač (od sreće), toliko je bilo neizdrživo lepo, nadrealno zapaljivo, u simulakrumu / u velikim zaverama / oblaci beli jastuci / u nekim budućim spavaćim sobama. da sam se htela samo utisnuti u slike. novih domovina. simulakruma. nomadskih teritorija. savršenih performansa.