odlomak iz knjige: ŠTA JE FILOZOFIJA, Žil Delez i Feliks Gatari (Izdavačka Knjižarnica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad, 1995)
Možda se pitanje Šta je filozofija? može postaviti tek pred kraj života, kad dođe starost i nastupi čas da se govori konkretno. Njegova bibliografija je, zapravo, vrlo oskudna. To je pitanje koje se postavlja u jedva primetnom uzbuđenju, u ponoć, kad više nema šta da se pita. Postavljali smo ga doduše, i ranije, bez prestanka, ali odveć posredno i zaobilazno, odveć izveštačeno, odveć apstraktno; više smo o njemu raspravljali i njime ovladali u prolazu no što smo mu dopuštali da nas potpuno zaokupi. Nismo bili dovoljno trezveni. Suviše smo želeli da stvaramo filozofiju, nismo postavljali pitanje šta je ona, osim zarad stilske vežbe; nismo došli do onog trenutka kad stil nije više važan i kad konačno možemo da kažemo: šta je zapravo to što sam radio čitavog života? Ima slučajeva kad starost daje ne večitu mladost već, naprotiv, neprikosnovenu slobodu, čistu nužnost kad se uživa renutak milosti između života i smrti, i kad se svi delovi mašine sklapaju, da bi otposlali u budućnost jedno delo koje se probija kroz vekove: Ticijan, Tarner, Mone.[1]
Ostareli Tarner stekao je ili osvojio pravo da povede slikarstvo pustom stazom bez povratka, koja se više ne razlikuje od poslednjeg pitanja. Možda Ranseov život obeležava u isti mah Šatobrijanovu starost i početak moderne književnosti.[2] I film nam ponekad poklanja svoje darove trećeg doba: setimo se, na primer, kako Ivens udružuje svoj smeh sa smehom veštice na razularenom vetru. Tako je i u filozofiji: Kantova Kritika čistog uma delo je starosti, razulareno delo za kojim neprestano pristižu novi potomci: sve moći duha razmiču svoje granice, i sve one granice koje je Kant tako brižljivo utvrdio u svojim knjigama iz zrelosti.
Ne možemo polagati prava na takav status. Prosto je za nas nastupio trenutak da se zapitamo šta je filozofija. A to smo i ranije neprestano činili i već imamo odgovor koji se nije menjao: filozofija je veština formiranja, izumevanja, proizvođenja pojmova (concepts). Ali nije dovoljno da odgovor izađe u susret pitanju, on mora i da mu odredi čas, priliku, okolnosti, predele i likove, uslove i nepoznanice. Trebalo bi da se to pitanje može postaviti ”među prijateljima”, kao poveravanje ili poverenje, ili, pak, pred neprijateljem kao izazov, trebalo bi, u isti mah, dospeti do onog sutonskog časa kad se zazire čak i od prijatelja. Do časa kad kažemo: ”to je bilo to, ali ne znam da li sam dobro objasnio, niti da li sam bio dovoljno ubedljiv”. I kad uviđamo da je malo važno da li smo dobro objasnili i da li smo bili ubedljivi, jer, u svakom slučaju, to sad jeste to.
Pojmovi, videćemo, imaju potrebu za pojmovnim likovima koji doprinose njihovom definisanju. Prijatelj je jedan takav lik; štaviše, kaže se da on ukazuje na grčki izvor filo-sofije: druge civilizacije su imale Mudrace, dok su Grci imali te ”prijatelje” koji nisu naprosto skromniji mudraci. Upravo su Grci proglasili Mudraca mrtvim i zamenili ga filozofima, prijateljima mudrosti, onima koji traže mudrost ali je formalno ne poseduju. Između filozofa i mudraca nije postojala samo razlika u stepenu, kao na kakvoj lestvici: stari mudrac, koji je pristigao sa istoka, misli možda pomoću Figura, dok filozof otkriva i misli Pojam. Mudrost se mnogo promenila. Utoliko je teže znati šta znači reč ”prijatelj”, čak i kod Grka, i pogotovo kod Grka. Da li je ta reč označavala izvesnu kompetentnu prisnost, nekakvu materijalnu sklonost i potencijalnost poput one koja postoji između stolara i drveta: dobar stolar ostvaruje mogućnost drveta, on je prijatelj drveta? Pitanje je važno zato što prijatelj, kakav se pojavljuje u filozofiji ne označava više neki spoljašnji lik, primer ili empirijsku okolnost, već prisustvo koje je bitno za mišljenje, uslov samog mišljenja, živu kategoriju, transcedentalni doživljaj. S filozofijom Grci zadaju udarac prijatelju, koji više ne stoji u odnosu prema drugom, već prema Entitetu, Svrhovitosti, Suštini. Platonov prijatelj, ali još više prijatelj mudrosti, Filaletej i Teofil… Filozof se razume u pojmove i u nedostatke pojmova, zna koji su neodrživi, proizvoljni ili nedosledni, koji ne mogu da traju ni tren, a koji su, naprotiv, dobro načinjeni i svedoče o jednom stvaranju koje je čas uznemirijuće ili opasno.
Šta znači prijatelj, kad on postane pojmovni lik ili uslov mišljenja? Ili pak ljubavnik, zar nije to pre ljubavnik? I zar neće prijatelj ponovo uvesti u samu misao jedan suštinski odnos s Drugim, za koga se verovalo da je isključen iz čistog mišljenja? Da se ne radi tu o nekom trećem, a ne o prijatelju ili ljubavniku? Naime, ako je filozof prijatelj ili ljubavnik mudrosti, nije li on to zato što na nju pretenduje, što se upinje da njom ovlada, a ne zato što je stvarno poseduje? Prijatelj bi, dakle, bio i pretendent, dok bi ono čijim se prijateljem zove bila Stvar na koju se odnosi pretenzija a ne neko treći, ko bi, naprotiv, postao suparnik? Prijateljstvo bi obuhvatalo isto toliko takmičarskog nepoverenja prema suparniku koliko i ljubavna napetost prema objektu želje. Kad bi se prijateljstvo okrenulo prema suštini, dva prijatelja bi se našla u ulogama pretendenta i suparnika (ali ko bi ih razlikovao?). U tom prvom određenju filozofija izgleda kao grčki izum i podudara se s onim što su doneli gradovi: obrazovanje društva prijatelja ili jednakih, ali i uvođenje među njih, i u svakog od njih, odnosa suparništva, putem suprotstavljanja pretendenata u svim domenima, u ljubavi, u igrama, u sudovima, gradskoj upravi, politici, pa i u mišljenju koje nije nalazilo svoj uslov samo u prijatelju, već i u pretendentu i suparniku (dijalektika koju je Platon definisao rečju amphisbetesis). Suparništvo slobodnih muškaraca u sveopštem atletizmu: agon.[3] Na prijateljstvu je da pomiri integritet suštine i suparništvo pretendenata. Nije li to prevelik zadatak?
Prijatelj, ljubavnik, pretendent, suparnik – to su transcendentalna određenja, što nipošto ne znači da gube svoju intenzivnu i vitalnu egzistenciju, u jednom istom liku ili u više njih. I kad danas Moris Blanšo, jedan od retkih mislilaca koji razmatraju smisao reči ”prijatelja” u filozofiji, oživljava to suštinsko pitanje uslova mišljenja kao takvog, ne uvodi li on time nove pojmovne likove u središte najčistijeg Mišljenja, likove koji ovog puta nemaju mnogo grčkog, koji su prispeli s druge strane, kao da su prošli kroz neku katastrofu koja ih je povukla ka novim živim relacijama unapređene u status apriornih likova: skretanje s puta, izvestan umor, izvesna teskoba među prijateljima koja i samo prijateljstvo preobraća u mišljenje pojma kao beskonačnog nepoverenja i strpljenja[4]? Spisak pojmovnih likova nikad nije dovršen, i stoga igra značajnu ulogu u razvoju i u menama filozofije; njihova raznovrsnost mora biti pojmljenja, a da pri tom ne bude svedena na već složenu jedinicu grčkog filozofa. Filozof je prijatelj pojma, on ostvaruje mogućnost pojma. To znači da filozofija nije prosta veština formiranja, izumevanja ili proizvođenja pojmova, jer pojmovi nisu nužno forme, izumi ili proizvodi. Filozofija je, strože uzevši, disciplina koja se sastoji u stvaranju pojmova. A prijatelj bi bio prijatelj sopstvenih tvorevina? Ili pak postojanje pojma upućuje na mogućnost prijatelja, u jedinstvu stvorenog i njegovog dvojnika? Vazda stvarati nove pojmove, to je cilj filozofije. Zato što mora da bude stvoren, pojam upućuje na filozofa kao na onoga koji ostvaruje njegovu mogućnost, ili koji ima moć i sposobnost da ga stvori. Ne može se prigovoriti da se stvaranje pre odnosi na čulne predmete i na umetnosti, jer umetnost stvara duhovne entitete, i jer su filozofski pojmovi i ”sensibilia”. Uistinu, nauke, umetnosti, filozofije jednako su stvaralačke, iako samo filozofiji pripada stvaranje pojmova u strogom smislu. Pojmove ne zatičemo gotove, kao nebeska tela. Ne postoji nebo za pojmove. Oni moraju biti izumljeni, napravljeni, ili tačnije stvoreni, i ne bi bili ništa bez potpisa onih koji ih stvaraju. Niče je odredio zadatak filozofije kada je napisao: ”Filozofi više ne smeju da se zadovoljavaju prihvatanjem zatečenih pojmova, da bi ih samo pročistili i povezali, već treba da počnu da ih proizvode, stvaraju, postavljaju i da ubede ljude da im pribegavaju. Sve do danas, ukratko, svako je imao poverenja u svoje pojmove kao u neko čudesno nasleđe koje mu je prispelo iz nekog jednako čudesnog sveta”; poverenje treba zameniti nepoverenjem, i pojmovi su ono čega filozof treba najviše da se čuva, ako ih nije sam stvorio (Platon je to dobro znao, iako je drukčije poučavao…)[5]. Govorio je da treba posmatrati Ideje, ali je bilo potrebno da on prethodno stvori pojam Ideje. Koliko bi vredeo filozof o kome bi se moglo reći: on nije stvorio pojam, on nije stvorio svoje pojmove?
U najmanju ruku, jasno nam je šta filozofija nije; ona nije kontemplacija, ni refleksija, ni komunikacija, iako je mogla verovati da je čas jedno čas drugo, usled sposobnosti svake discipline da proizvodi sopstvene obmane i da se skriva iza magle koju sama proizvodi. Ona nije kontemplacija, zato što su kontemplacije same stvari onako kako su sagledane u stvaranju njihovih sopstvenih pojmova. Ona nije refleksija, zato što nikom nije potrebna filozofija za refleksiju o bilo čemu; veruje se da se filozofiji mnogo daje kad se od nje pravi veština refleksije, ali joj se zapravo sve oduzima, jer matematičari nikad nisu čekali filozofe da bi razmišljali o matematici, kao ni umetnici da bi razmišljali o slikarstvu ili muzici; reći da oni tada postaju filozofi samo je rđava dosetka; njihove refleksije pripadaju njihovim stvaralačkim oblastima. A filozofija ne nalazi nikakvo poslednje pribežište u komunikaciji, koja ne ostvaruje druge mogućnosti osim mnenja, da bi stvorila ”konsenzus”, a ne pojam. Zapadnjačka ideja o demokratskom razgovoru među prijateljima nikad nije proizvela ni najmanji pojam; ona možda potiče od Grka, koji su je se, međutim, toliko čuvali i prema njoj tako rđavo postupali, da je za njih pojam pre bio nalik ironičnoj monološkoj ptičurini koja nadleće polje bitke u kojoj su poništena suparnička mnenja (gosti pijani od gozbe). Filozofija ne kontemplira, ne reflektuje, ne komunicira, iako je ona stvorila pojmove tih radnji ili trpnji. Kontemplacija, refleksija, komunikacija – to nisu discipline, već mašine za proizvodnju Opštosti u svim disciplinama. Opštosti kontemplacije, kao i refleksije, nalik su dvema iluzijama kroz koje je filozofija već proputovala u svojoj težnji da ovlada drugim disciplinama (objektivni i subjektivni idealizam); filozofija sebi ne čini čast kad se predstavlja kao nova Atina i kad se srozava na opštosti komunikacije koje pružaju pravila za imaginarno ovladavanje tržištima i medijima (intersubjektivni idealizam). Svako stvaranje je pojedinačno, a pojam kao pravo filozofsko stvaranje uvek je singularitet. Prvo načelo filozofije jeste da Opštosti ništa ne objašnjavaju, da one same treba da budu objašnjene.
Spoznati sebe – naučiti misliti – postupati kao da se ništa ne podrazumeva – čuditi se, ”čuditi se što bivstvujuće jeste”…, ta i mnoga druga određenja filozofije predstavljaju zanimljive stavove, donekle zamorne na duži rok, ali ne i dobru definiciju zanimanja, precizne aktivnosti, čak ni s pedagoškog stanovišta. Sledeća definicija filozofije može se, naprotiv, smatrati presudnom: saznavanje pomoću čistih pojmova. Ali nema mesta suprotstavljanju saznavanja pomoću pojmova i saznavanju pomoću konstrukcije pojmova u mogućem iskustvu ili intuiciji. Naime, prema Ničeovom tvrđenju, ništa nećete saznati pomoću pojmova ako te pojmove niste prethodno stvorili, to znači izgradili pomoću intuicije koja im je primerena: jedno polje, plan, tle koje se ne podudara s njima, ali koje drži na okupu njihove klice i likove koji ih odgajaju. Konstruktivizam traži da svako stvaranje bude jedna konstrukcija na planu koji mu daje autonomnu egzistenciju. Stvarati pojmove, to u najmanju ruku znači nešto raditi. Tu je preinačeno pitanje upotrebne vrednosti ili korisnosti filozofije, kao i njene štetnosti (kome ona škodi?).
Mnogi problemi tiskaju se pred bunovnim očima jednog starca koji je video kako se sučeljavaju sve vrste filozofskih pojmova i pojmovnih likova. A pre svega, pojmovi jesu i ostaće potpisani: Aristotelova supstanca, Dekartov cogito, Lajbnicova monada, Kantov uslov, Šelingova mogućnost, Bergsonovo trajanje… Neki pojmovi traže da budu označeni neobičnom rečju, katkad varvarskom ili šokantnom, dok se drugi zadovoljavaju sasvim običnim imenom koje se nadima od dalekih sazvučja, te postoji opasnost da postane nečujno nefilozofskom uhu. Neki iziskuju arhaizme, drugi neologizme do kojih se dolazi gotovo vratolomnim etimološkim vežbama: etimologija je prava filozofska atletika. Mora biti da u svakom od tih slučajeva postoji čudna potreba za tim rečima i njihovim izborom kao za jednim elementom stila. Imenovanje pojma iziskuje specifično filozofski ukus, koji se služi nasiljem ili lukavstvom, i koji unutar jezika gradi filozofski jezik, i to ne samo njegov vokabular, već i sintaksu koja doseže do uzvišenog ili do velike lepote. Međutim, uprkos tome što su datirani, potpisani i imenovani, pojmovi da uspevaju da se odupru smrti, mada ne i silama obnavljanja, zamenjivanja, menjanja, koje daju filozofiji večito uzburkanu povest i geografiju. Ako se pojmovi neprestano menjaju, kakvo jedinstvo preostaje filozofijama? Da li je tako i u naukama i u umetnostima, koje se ne služe pojmovima? Šta je s njihovim povestima? Ako je filozofija neprestano stvaranje pojmova, mora se postaviti pitanje šta je pojam kao filozofska Ideja, ali i od čega se sastoje druge stvaralačke Ideje koje nisu pojmovi, koje pripadaju naukama i umetnostima, koji imaju sopstvenu povest i sopstevni razvoj, sopstvene raznovrsne odnose među sobom i s filozofijom. Ekskluzivnost stvaranja pojmova obezbeđuje filozofiji njenu funkciju, ali joj ne daje nikakvo prvenstvo, nikakav povlašćen položaj, jer ima mnogo drugih funkcija mišljenja i stvaranja, drugih vidova ideacije koji ne moraju da prođu kroz pojam (npr.naučno mišljenje). Uvek ćemo se iznova pitati čemu služi ta aktivnost stvaranja pojmova koja je postavila jasnu razliku između sebe i naučne il umetničke aktivnosti: zašto treba stvarati pojmove, uvek nove pojmove, iz kakve potrebe, za kakvu upotrebu? Odgovor da se veličina filozofije sastoji upravo u tome što ona ničemu ne služi puka je koketerija koja ne zabavlja više ni mlade ljude. U svakom slučaju, nikada nismo imali dilema u pogledu smrti metafizike ili prevazilaženja filozofije: to su zaludna, mučna trabunjanja. Danas se govori o propasti sistema, a zapravo se samo promenio pojam sistema. Dok bude mesta i vremena za stvaranje pojmova, taj će se postupak nazivati filozofijom, to jest, neće se od nje razlikovati ma kakvo mu ime dali.
Znamo, međutim, da prijatelj ili ljubavnik kao pretendent ne idu bez suaparnika. Ako filozofija ima grčko poreklo, kao što pretpostavljamo, to je zato što grad, za razliku od carstava ili Država, uvodi agon kao pravilo jednog društva ”prijatelja”, zajednicu slobodnih muškaraca kao suparnika (građana). To je situacija koju opisuje Platon: ako svaki građanin pretenduje na nešto, on nužno susreće suparnike, te mora da procenjuje osnovanost svojih pretenzija. Stolar pretenduje na drvo, ali se sudara sa šumarom, drvosečom, drvodeljom, koji kažu: ja sam prijatelj drveta. Kad je reč o brizi za ljude, tu ima mnogo pretendenata koji se predstavljaju kao prijatelji čoveka: seljak koji ga hrani, tkač koji ga oblači, lekar koji ga leči, ratnik koji ge štiti.[6] I ako se u svim tim slučajevima bira, ma koliko krug bio ograničen, kako da se to ne čini u politici, gde svako može pretendovati na sve u atinskoj demokratiji kako je vidi Platon. Otud Platonova potreba za uspostavljanjem reda, za stvaranjem instanci koje sude o osnovanosti pretenzija; to su Ideje kao filozofski pojmovi. Ali zar se nećemo čak i tu sresti sa svim vrstama pretendenata koji kažu: pravi filozof sam ja, ja sam prijatelj Mudrosti ili Utemeljenog? Suparništvo dostiže vrhunac filozofom i sofistom, koji se otimaju o kožu starog mudraca; kako da razlikujemo lažnog prijatelja od pravog, pojam od simulakra? Simulant i prijatelj: to je čitav jedna platonovski teatar koji umnožava pojmovne likove obdarujući ih moćima komičnog i tragičnog.
Kad se približila našem vremenu, filozofija je srela mnogo novih suparnika. To su prvo bile nauke o čoveku, posebno sociologija, koja je htela da zauzme njeno mesto. Ali kako je filozofija sve više zanemarivala svoj poziv – stvaranje pojmova – i bežala u Opštosti, nije se više tačno znalo o čemu je uopšte reč. Treba li odustati od svakog stvaranja pojma u korist jedne stroge nauke o čoveku ili, naprotiv, promeniti prirodu pojmova, praviti od njih čas kolektivne predstave, čas koncepcije sveta koje su stvorili narodi, njihove istorijske i duhovne vitalne sile? Zatim je došao red na epistemologiju, lingvistiku, pa čak i psihoanalizu – i na logičku analizu. Od izazova do izazova, filozofija se suočavala sa sve drskijim, sve nezgodnijim suparnicima koje Platon nije mgao da zamisli čak ni u šali. Dno sramote je dostignuto kad su se informatika, marketing, dizajn, javno oglašavanje, sve discipline komunikacije, dočepale same reči pojam i izjavile: to je naša stvar, mi smo kreativci, mi smo tvorci pojmova! Mi smo prijatelji pojma, mi ga unosimo u svoje računare. Informacija i kreativnost, pojam i preduzetništvo: bibliografija je već vrlo bogata… Marketing je zadržao predstavu o izvesnom odnosu između pojma i događaja; ali tu je pojam postao skup prezentacija nekog proizvoda (istorijskog, naučnog, umetničkog, seksualnog, pragmatičnog…), a događaj izlaganje koje uvodi na scenu različite prezentacije i ”razmenu ideja” povodom njih. Jedini događaji su izlaganja, a jedini pojmovi su proizvodi koji se mogu prodati. Opšte kretanje koje je kritiku zamenili komercijalnom promocijom itekako je uticalo na filozofiju. Simulakr, simulacija jednog paketa rezanaca postaje pravi pojam, a prezentator – izlagač proizvoda, robe ili umetničkog dela, postaje filozof, pojmovni lik ili umetnik. Kako se filozofija, osoba u poodmakloj dobi, pridružuje mladim kadrovima u trci za opštostima komunikacije, da bi odredila jedna trgovački oblik pojma, MERZ.*[7] Svakako bolno je saznanje da ”Pojam” označava društvo usluga i informatičkog inženjerstva. Ali što se filozofija više sudara s bestidnim i neotesanim suparnicima, što ih češće susreće u sopstvenom okrilju, to više u njoj raste želja da obavlja svoj zadatak, da stvara pojmove koji su pre aeroliti nego robe. Obuzima je ludi smeh koji joj otire suze. Dakle, pitanje filozofije rešava se u onoj jedinstvenoj tački u kojoj su pojam i stvaranje povezani.
Filozofi se nisu dovoljno bavili prirodom pojma kao filozofske realnosti. Više su voleli da ga posmatraju kao dato saznanje ili predstavu i da ga objašnjavaju onim moćima koje su kadre da obrazuju to saznanje ili predstavu (apstrakcija ili generalizacija) ili da se njima koriste (rasuđivanje). Ali pojam nije dat, on je stvoren, zadat; nije obrazovan, on sam sebe postavlja u sebi samom, on je samopostavljanje. To dvoje povlače jedno drugo, jer ono što je uistinu stvoreno, od živog bića do umetničkog dela, ima i moć samopostavljanja, ili autopoetički karakter po kojem ga prepoznajemo. Ukoliko je više pojam stvoren, utoliko više sam sebe postavlja. Ono što nastaje slobodnom stvaralačkom aktivnošću upravo je ono što se postavlja u sebi samom, nezavisno i nužno: najsubjektivnije će postati najobjektivnije. Postkantovci su najviše skrenuli pažnju na taj smisao pojma kao filozofske realnosti, posebno Šeling i Hegel. Hegel je definisao pojam pomoću Likova njegovog stvaranja i Momenata njegovog samopostavljanja: likovi su postali elementi pojma, jer oni predstavljaju stranu na kojoj je pojam stvoren pomoću svesti i u njoj, kroz jedan niz duhova, dok se momenti uzdižu s druge strane na kojoj se pojam sam postavlja i objedinjuje duhove u apsolutnosti Sopstva. Hegel je tako pokazao da pojam nema nikakve veze sa opštom ili apstraktnom idejom, baš kao ni sa nestvorenom mudrošću koja bi bila nezavisna od same filozofije. To je, međutim, plaćeno neograničenim širenjem filozofije, koje je gušilo nezavisno kretanje nauka i umetnosti: filozofija je gradila opštosti polazeći od sopstvenih momenata, a sve druge likove je shvatala kao senke sopstvenih tvorevina. Postkantovci su se vrteli oko jedne univerzalne enciklopedije pojma, koja je njegovo stvaranje pripisivala čistoj subjektivnosti, umesto da se zadovolje skromnijim zadatkom – pedagogijom pojma, koja bi analizirala uslove stvaranja kao faktore neponovljivih momenata.[8] Ako su tri doba pojma enciklopedija, pedagogija i profesionalna trgovačka formacija, samo drugo nas može zadržati da se ne sunovratimo s vrhova prvog u apsolutnu pošast trećeg, apsolutnu pošast za mišljenje, što ne znači da, sa stanovišta univerzalnog kapitalizma, taj stadijum ne donosi društvene blagodeti.
[1] Up. L’oeuvre ultime, de Cézanne à Dubuffet, Fondation Maeght, predgovor Jean-Luisa Prata
[2] Barbéris, Chateaubriand, Ed. Larousse: ”Rancé, knjiga o starosti kao nemogućoj vrednosti napisana je protiv starosti na vlasti: to je knjiga o opštem propadanju u kojoj se afirmiše samo moć pisane reči.”
[3] Na primer, Ksenofont, Lakademonska država, IV, 5. Detjen i Vernant su posebno analizirali te aspekte grada.
[4] O odnosu prijateljstva i moći mišljenja u modernom svetu, up. Blanchot, L’amitié i L’entretien infini (le dialogue des deux fatigués), Gallimard, kao i Mascolo, Autour d’un effort de mémoire, Ed. Nadeau.
[5] Nietzsche, Posthumes 1884-1885 Oeuvres philosophiques XI, Galimmard, str. 215-216 (o ”umeću nepoverenja”).
[6] Platon, Država, 268a, 279a.
[7] *Dadaistička forma čiji je autor austrijski pesnik i slikar Leo Šviters (Schwitters). U svom imenu, MERZ sadrži aluziju na nemačko ”kommerz” i francusko ”merde”.
[8] U jednoj namerno školskoj formi Frédéric Cossuta je izložio veoma zanimljivu pedagogiju pojma: Élements pour la lecture des textes philosophiques, Éd. Bordas.
