You are currently browsing the category archive for the 'Uncategorized' category.
(deo je citiran iz knjige Alaina Badioua STOLJEĆE, antibarbarus, zagreb 2008)

Sintagma “novi čovjek“ ima dva suprotna značenja.
Za čitav niz mislioca, posebice u okružju fašističkog mišljenja, i bez iznimke Heideggera, “novi čovjek“ jednim je dijelom obnova starog, izbrisanog, iščeznutog, iskvarenog čovjeka. Pročišćenje je u biti proces, više ili manje nasilan, povratka izgubljenom izvoru. Novo je proizvodnja autentičnosti. Na kraju, zadaća je stoljeća obnova (izvora) putem razaranja (neautentičnog).
Za drugi ni mislioca, posebice u okružju komunizma pod utjecajem Marxa, novi je čovjek realna kreacija, nešto što nikada nije postojalo jer proizilazi iz razaranja historijskih antagonizama. On se nalazi s onu stranu klasa i s onu stranu države.
Novi čovjek tako je ili obnovljen ili proizveden.
U prvom se slučaju definicija novog čovjeka ukorjenjuje u mitskim totalitetima poput rase, nacije, zemlje, krvi, tla. Novi je čovjek zbirka predikata (nordijski, arijevski, ratnički itd.).
U drugom slučaju, međutim, novi se čovjek shvaća u suprotnosti sa svim formama omotavanja, u suprotnosti sa svim predikatima, nasuprot obitelji, vlasništvu, naciji–državi. To je program Engelsove knjige Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države. Marx je već naglašavao da je univerzalna singularnost proletarijata u tome što nema nikakvog predikata, u neposjedovanju ničega, a posebice, u tome, i to navlastito, što proletarijat nema nijedne “domovine“. Ova antipredikativna koncepcija novog čovjeka, negativna i univerzalna, presijeca cijelo stoljeće. Iznimno važna točka je neprijateljstvo prema obitelji, kao prvotnom izvoru egoizma, ukorijenjenoj partikularnosti, tradiciji i porijeklu. Gideov usklik: “Obitelji, mrzim vas“, izraz je potpore takvom shvaćanju novog čovjeka.
Zapanjujuće je da je na kraju ovog stoljeća obitelj ponovno postala konsenzualna vrijednost, a praktički i tabu. Mladi obožavaju obitelj u kojoj, štoviše, prebivaju sve duže i duže. Stranka njemačkih Zelenih, navodno po definiciji oporbena i osporavateljska (sve je relativno: sada sjedi u vladi…), u jednom se trenu htjela nazvati “Strankom obitelji“. Čak i homoseksualci, koji su tijekom stoljeća bili djelomice nositelji, kao što smo upravo vidjeli sa Gideom, dijela ovog osporavanja, danas zahtijevaju vlastito uključenje u okvir obitelji, nasljedstva i “građanskosti“ (citoyenneté). Eto dokle smo došli. Novi čovjek, u realnoj sadašnjosti stoljeća, prije svega je značio, za progresiste, bijeg od obitelji, od vlasništva, od državnog despotizma. Danas se čini da “modernizacija“, kako je žele nazvati naši gospodari, znači biti dobar tata, biti dobra mama, biti dobar sin, postati učinkovit službenik, obogatiti se kako tko može, igrati ulogu odgovornoga građanina. Moto trenutačno glasi: “Novac, obitelj, izbori“.
ako ste mislili da je novi režim kontrola i naplaćivanja karata bio strašan u avgustu, onda dobro došli u noćnu moru septembarskih vožnji u jgsp autobusima! ne samo da je ovaj način uvođenja reda u gradski prevoz još više neracionalan, već je sve upakovano u finu ideološku pričicu – sa mašnicama i ukrasnim papirima u većini autobusa gde se sprovodi ono za šta postoji jedan divan kolokvijalni izraz :: prodavanje magle! gradonačelnik poziva sugrađane na strpljenje i razumevanje (http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2009&mm=08&dd=10&nav_id=375577 ). zanimljivo je da ne poziva sugrađanKE, tako da žene – imate pravo da malo poludite zbog ovoga!
novi režim prevoza se sastoji u tome da se svi građani i građanke prisile da kupuju karte, da se slučajno niko ne švercuje i da se zbog toga otvaraju samo prednja vrata autobusa – gde vozač ili još neki kontrolori savesno stoje i nadgledaju društveni red, i da se sve to prikazuje kao dobrobit za građane*ke. pri tome, zbog standardno velikih gužvi u našem saobraćaju, još više se zadržavate na stanicama, verovatno kasnite gde god da ste krenuli i trpite još veće smaranja probijanja duž autobusa, ne biste li se pomerili negde na kraj gde ima možda malo mesta i za vas. da se ne lažemo, o kakvoj sigurnosti, bezbednosti, udobnosti i sličnim glupostima se nama ovde priča??? pa ko voli uopšte da se vozi gradskim autobusom? (pri tome, molim sve one koji su navodili primere drugih evropskih gradova da imaju u vidu o kakvim gužvama i neracionalizacija u frekventnosti autobusa se radi u novom sadu, nadalje o katastrofalnim i starim autobusima u kojima nema klime, a često nema nikakvog zraka i drugog mirisa osim znoja pomešanog sa dimom cigareta koje puši poneki vozač itd.) GRADSKIM AUTOBUSOM SE LJUDI VOZE NE ZATO ŠTO TO VOLE, ŽELE I HOĆE, VEĆ ZATO ŠTO MORAJU! ta vožnja je nužno zlo! autobusom se ljudi voze jer nemaju svi novca za taxi, službena vozila, nemaju svi auto, ili ako imaju – nemaju uvek novac za benzin, dakle autobus je jeftiniji prevoz, iako ni on NIJE jeftin. pošto su ljudi prinuđeni da svakog dana cirkulišu gradom, rade i preživljavaju na razne načine, oni se moraju voziti autobusom kao najjeftinijim sredstvom. cena karti, kada se pogleda prosečna plata u srbiji, zapravo uopšte nije jeftina. ako se svaki dan vozite negde, što znači tamo i nazad = 80din, vi za taj smrdljivi prevoz izdvajate mesečno 2400dinara (samo vi, a ako hranite još nekoliko članova u porodici i školujete decu, onda…) što uopšte nije malo. no, većina ljudi se ne vozi samo jednom sa povratnim pravcem u toku dana, već mora da menja autobuse, ili putuje iz drugih zona (koje su sve skuplje) ili kupuje mesečne markice (takođe enormno skupe, cenovnik može da se vidi ovde :::: http://www.gspns.co.yu/cenovnik.php ).

dalje, kakva je to uopšte ideja da vozač bude i kontrolor i policajac i glavna represivna figura u saobraćaju? naravno nisu vozači zbog ovoga krivi, oni su naterani da postupaju tako… vozač već ima vrlo odgovoran posao na koji mora da bude fokusiran. novi režim tera vozače da budu i kontrolori, što dodatno ometa pažnju, koči saobraćaj i troši dragoceno vreme onih koji žure. vozači bi trebalo da voze, a ne da prodaju i pregledaju karte! u zagrebu sam prošlog leta videla da njihovi novi tramvaji (koji su u odnosu na naše autobuse zbilja luksuz) nemaju prodajno mesto karata u autobusu, već se karte mogu kupiti ili putem sms-a ili na bilo kojem kiosku. dakle, uđete u tramvaj koji ima klimu, svuda imate digitalni zapis broja na koji možete porukom kupiti kartu, takođe imate pregledno napisano koja je sledeća stanica, a u momentu dolaska na samu stanicu i zvučno objavljeno, vozač je fokusiran samo na vožnju i nema zadržavanja niti kašnjenja.
u javnosti se novi režim vožnje prikazuje kao ušteda novca – ali za koga? pa samo za radnike*ce jgspa, ostali sasvim sigurno nemaju ništa od toga, osim ako nisu poverovali ideologiji koja im zamazuje oči i skriva vrlo jednostavnu činjenicu kapitalističkog odnosa proizvodnje gde su neki izrabljivači, a drugi su izrabljivani! a u autobusima su se pojavile reklame sa simpatično dizajniranim figurama koje promoviraju parole :: RED JE … pomoći, ne gurati se, kupiti kartu, ne unositi nervozu, ustati. takođe postoje i propagandni textovi koji veličaju ne znam samo kakvu sigurnost, profesionalnost i bezbednost naših autobusa i radnika koji su zaposleni u jgsp. dakle, klasična propaganda ideološkog aparata koji činjenicu da jgsp, kao monopolni gradski prevoznik koji sasvim sigurno već dosta zarađuje (ali nikad dosta!), održava nepravdne društvene odnose, u kojima su neki izrabljivači i mogu da rade šta hoće, a drugi su izrabljivani i nemaju drugi izbor nego da se voze autobusom, i da se nadaju da će imati dosta novca da mesečno plate karte i markice i pored toga preživljavaju. ne da žive i da uživaju u životnim udobnostima, nego baš da preživljavaju, jer im sistem ništa drugačije ne nudi osim noćnih mora.
’’Svakome ko prati literaturu jasno je da nijedna
glavna junakinja nikad nije postojala.
A da bi bila živa i često življa od svojih uzora,
ona uvek ima nešto od živih, postojećih.’’
ZORAN MIRKOVIĆ, Lusilija ili o beskraju
’’Pala bi u čitanje kao u nesvest,
i prenula bi se tek kod poslednje stranice knjige.
Imala je neobičan čitalački talenat,
a možda čak i genijalnost.
Njena osetljivost prema štampanoj reči
bila je tako velika da su izmišljeni heroiji
stajali u istoj ravni sa živim,
njoj bliskim ljudima.
Sonječkino čitanje,
koje je postalo laka forma izgubljenosti,
nastavljalo se i u snu.
Činilo se da je i svoje snove čitala.’’
LJUDMILA ULICKA, Sonječka
draga sonja veselinović! parazitirajući na tvom tekstu, ja sam daleko nesavršenija, polovičnija, lomljivija, sa previše marcipana, krompirastih reči, nespretna polutastatura, pocepana poluzastava zabodena u sve promašaje, daleko necelovitija… nego tvoje parazitiranje na svim tekstovima o sonji, na marini cvetajevoj, na dostojevskom, igou, ljudmili ulickoj, rilkeu, traklu, na sartrovoj mučnini… na filmovima u kojima glumi čuvena profesorica klavira izabel iper (isabelle huppert)… sonja ti si predivna glumica! možda to nisi znala, možda si toliko pomno i previše pažljivo sisala pismo da nisi ni primetila da si savršena ispisana glumica, i neeee sonja, nije to bačen novac na predstavu, ta ispisana žena je takva savršena pantomimičarka, krilata tekstualna ničija luda, takva akrobatkinja reči, da smo svi izašli iz teksta baš kao i ti iz drugih tekstova, raznesenih mozgova. otpalih materica=uloga. otpalih kosa. i ponekih uteha. sonja, tvoj mrak na pozornici u koju su sve oči uprte je užasno zanosan i neizdrživ. ljutimo se kao klod frolo kad očaran gleda esmeraldin ples, ali ne može odoleti, kao što se nijednoj salomi nije moglo odoleti. zato padaju glave. zato padaju građevine, jer su ih ubile knjige! dakle, tekst. dakle, sonja, koja nije pre teksta pa da bi bila naknadno u tekstu, već sonja koja jeste sami tekst. poludevojka, poluglumica, polovična i nikad savršena i cela, nikad okrugla i večna, nikad majka, nikad homogen identitet… već uvek fragmentirana, u skokovitim, kvantnim, haotičnim, lomljivim (’’Biti zvonka čaša – prazna. Lomiti se. U krhotinama odražavati celine. U celinama gubiti ego, gubiti sum, zanavek izgubiti gubitak’’), fluidnim značenjskim opsesijama. dakle, opsednuta tekstom. tekstom kao tekstovima na kojima parazitira, koji joj daju privid ponavljanja, ne bi li izgledalo da ipak jeste cela, da ipak ima sliku jedne jedine sonje, sonječke ljudmile ulicke što pada u čitanje kao u nesvest, sofije matvejevne uljitine, sofije semjonovne marmeladove, sofije andrejevne, sonje-esmeralde, sonje-ani; sonje-isabelle huppert… sabrane figure svih literarnih sonja u jednu jedinu. ne bi li se podnela ta istina da nije jedna i jedina. ne bi li se izdržalo u politikama koje kažu da je to nenormalno (’’Shizofrenija je tek početak – ja hoću da svaki dan budem nova osoba. Ali da niko ne misli da sam bolesna. Razumete – da to bude dozvoljeno?’’). sonja, polovična kao figura devojke-ribe, kao bilo koje mitsko biće sa drugom polovicom punom moći, ovde polovinom koja je tekst. pismo. ja jesam znači ja sam napisana. papirnata sonja. biti napisana je toliko zagonetno da ni figura sfinge ne može pružiti rešenje i odgovore na pesmolike reči. biti napisana ima čudnu moć, jer nema pesnikinje koja ima moć da piše, ovde uopšte nema moći, sonječka je zarobljena i prepuštena tiraniji jezika, raznesena u ringišpilu diskursa. ona je napisana i uhvaćena u kandže događanja teksta. to nije događaj koji se prvo desio pa onda napisao, to je događaj samog teksta, to su učinci reči! zagonetke koje nemaju rešenja. ovde nije reč o pravoj sonji. niti o jednoj jedinoj celoj lepokrugloj koherentnoj sonji. ona zna da toga nema. i igra se kao da toga ima. i zato se smeje. ona je iskoristila ime da nas zavara, ili bolje, ime je tu pokriće zbog toga što su rastrgnute subjekatske pozicije zabranjene. subjekta i subjektice nema. ima samo različitih subjektivacija. neke se biraju, a neke se same nameću i ispisuju. draga sonja, sonječka, sablasna je tvoja POEMA PREKO, vratolomna i puna ugljenih hidrata. dakle, neophodna.
’’Sonnenblume, sanftgeneigte,
utvrđeni u odrazu ili halucinaciji plutajućih zenica žrtava
daleke vatre
masa spečena uz horizont i parolu
bez ritma bez ritma bez ritma
nikud bez ritma ne okrenuti glavu
čemu sunce bez suncokreta
i glava bez mreže glava
ima vrat violina (ima i bokove), ima ga gitara, pa i kontrabas
bubnjevi i nisu ništa do bokor glava
još samo – glavu napuniti semenkama suncokreta i
zveckati
zveckati, a seme će se rasuti po telu
zveckati čitavim bićem
kao rob zaljubljen u svoje zvonke okove
naježeno posegnuti za svojim kružnim polom stupiti u
naelektrisani stih biti u pravu u pravu u pravu u toplom
zajedništvo sa melodijom koja će isprazniti glave i ponovo
ih ispuniti semenom suncokreta da otkriju svoj put koliko je
lepo biti jutarnja glava gola i mirisna toliko je bedno biti
večernja glava što je kao puž golać po svemu plazila gnusnim
tragom ako istrajem na ponavljanjima – gola, gola, gola – hoće
li neko lagane glave zavitlati istu u pravcu ovom biti
svesna/tan materije: temena ramena dragih lopatica struka i
bedara prepletenih mišića i buketa kostiju svom snagom
zaleteti se u telesnost teksta i udarati udarati udarati dok
ne brizne crveno slovo
Über Sonjas weiβes Leben’’
u ponedeljak, u maloj sali pozorišta mladih, gledala sam prekrasan poetsko-muzički performans u izvedbi siniše tucića i alice in wonderband. siniša tucić je mladi novosadski pesnik koji iza sebe ima već tri knjige poezije (betonska koma (patetično-histerična filozofska poezija), krvava sisa i nove domovine) i puno iskustva na javnoj književnoj sceni. ovako je to izgledalo od klisure do klisure / od lesne zaravni do lesne zaravni / od magarca do magarca / od robota do robota / u neprestanom kretanju. siniša je prvo sedeo, dok su alice in wonderband svirali (klavijature i bubanj), i govorio o realizaciji snova naših predaka. avangarda, sada i ovde, hic et nunc, konceptualizirana u literarna tela, skockana u sinišinu kubističku košulju, zapaljena u zenitističkim domovinama sve je zapaljivo / zapaljeni kamenovi / svetlosno se smeju / u tehno predelu / iznenadni fluksusi / zanesenih nomada / od domovine do domovine / od sajta do sajta / tišina je zapaljiiva. siniša je i plesao, alice in wonderband su pevali njegove stihove, a na kraju je iskočila na scenu i mala pantomimičarka, koja je bila fantastična u svom baletskom protoku uvek prolazi / uvek fluksusi / ultimativni protoci / serpentine ubijaju / svetle kanjoni / hidrocentrala puni strujom / tehno muzika se čuje. / ja sam tu / jadni, mali intelektualac. mene je količina lepote naterala na plač (od sreće), toliko je bilo neizdrživo lepo, nadrealno zapaljivo, u simulakrumu / u velikim zaverama / oblaci beli jastuci / u nekim budućim spavaćim sobama. da sam se htela samo utisnuti u slike. novih domovina. simulakruma. nomadskih teritorija. savršenih performansa.
„postojalo je, uostalom, vreme koje nije ni tako daleko a nije ni dovršeno, kada je ’mi ljudi’ značilo ’mi zreli evropejci, beli, muževni, mesožderi i spremni da se žrtvujemo’“ … „ako se hoće govor o nepravdi, nasilju i odsustvu respekta prema onome što još uvek tako nejasno nazivamo životinjama – a ja tu, dakle, uključujem, u ime dekonstrukcije, i skup pitanja o mesožderskom-falogocentrizmu – onda bi trebalo ponovo razmotriti celinu metafizičko-antropocentričke aksiomatike koja na Zapadu dominira nad mišljenjem o pravednom i nepravednom’’ (DERRIDA, SILA ZAKONA)
dok čitamo, pišemo, spavamo, radimo, zarađujemo novac i neprestano paničimo kako ga nema, dok učimo, dok prigrabljujemo svo znanje i svu materiju i sve resurse, sve slike i zvučanja, dok spavamo, dok vodimo ljubav, dok lenčarimo, dok gledamo TV, dok jedemo meso, dok bilo šta radimo ili ne radimo… trebali bi to znati, svake 2,3 sekunde umire jedno dete od gladi. dok umire, broji to sad, probaj da osetiš taj suludi ritam, jedan, dva i… dok nestaje ogromna brojka izgladnelih i onih neuhranjenih, ’mi ljudi’, mi beli ljudi, muževni mesožderi, imamo svoje čiste bele tanjire na kojima je serviran kaleidoskop najlepših ukusa, mi beli ljudi, žderači ne-ljudskog i uništavači okolnog. mi beli ljudi, dok, broji to sad, svake 2,3 sekunde umire dete. koje nema šta da jede. i koje bi možda imalo šta da jede kada bi globalna raspodela bila drugačija. u tom mesožderačkom mondijalnom pokolju, kapitalistička mesna industrija je jedan od najvećih uzročnika i održavaoca postojećeg stanja gladi u svetu! u svetskom teatru u kojem se dešavaju neviđeni užasi, a sve pod maskom pojmovne aparature ’jednakosti i slobode’, nije bilo nikada više i nikada gorih eksploatacija i patnji. samo jedan od aspekata o kojem bi se možda trebali pitati, mi beli ljudi, dok, broji to sad, svake 2,3 sekunde umire dete… jeste i ljudsko odnošenje prema ne-ljudskim vrstama. klasično evrocentrično belačko kolonizatorsko falogocentrično mesoždersko – sve neljudske vrste su podređene i služe za maksimalno iskorištavanje i zaradu. za koga? samo za one kapitalističke slojeve koji upravljaju tom globalnom perpetuirajućom mašinom i koji su jedino vođeni logikom profita. shodno ovakvoj logici koja iziskuje da se proizvodi što više sa što manje troškova, razvila se i intenzivna poljoprivreda. intenzivan uzgoj stoke i drugih životinja na najbrži i najmasovniji način maltretira i ubija životinjske vrste, istovremeno osiromašujući zemljišne resurse i zagađujući okolinu u enormnim razmerama. ako ’mi beli ljudi’ i dalje imamo idilične slike životinja koje pasu na pašnjacima u mašti, izbrišimo ih, jer takva pastorala već odavno nije na delu, probajmo da otvorimo oči i nikada ne zatvorimo pred slikama užasa… probajte da se informišete gde i kako se gaji većina domaćih životinja, i kroz kakva sve maltretiranja prolaze u tovilištima. samo zarad nejjezivije zarade novca.
nepravedna distribicija naročito se ogleda u slučaju ishrane, a još više se produbljuje intenzivnim uzgojem životinja za prehranu. nije li zastrašujuće to što metodi ove industrije još više održavaju i pogoršavaju svetski problem gladi? dok na jednoj strani planete svake 2,3 sekunde umire jedno dete od gladi, na drugoj strani sveta se gaje žitarice i troši voda (koja bi uspela nahraniti i napiti gladni deo stanovništva), ali za hiperprodukciju životinja za prehranu. mi beli ljudi sa čistim belim tanjirima prepunim hrane koju bacamo, dok, broji to sad, svake 2,3 sekunde umire dete… tako se slavljenički diskurs o razvoju društva, sveta, nauke, tehnologije… mistificira pod krinkom geopolitičkog proglasa, jer razvoj je u ovom slučaju najpre razvoj samo nekih (na primer severnoameričkih), a na uštrb drugih populacija. ’’hrana koja se u bogatim nacijama rasipa za uzgoj životinja bila bi dovoljna, kad bi bila pravilno raspodijeljena, da zaustavi i glad i neishranjenost u cijelom svijetu’’. (PETER SINGER, OSLOBOĐENJE ŽIVOTINJA) po svim statistikama se pokazuje kako je uzgoj žitarica za prehranu mnogo puta energetski efikasniji od uzgoja životinja za prehranu. na primer, procenat kukuruza koji je posađen za ljudsku ishranu čini na jednoj površini 20%, dok taj procenat za ishranu stoke u tovilištima iznosi 80%. u pogledu korišćenja vode takođe je velika razlika, na primer ’’pola kile mesa traži pedeset puta više vode od odgovarajuće količine pšenice’’. (SINGER) ista industrija je veliki zagađivač u pogledu trošenja fosilnih goriva, zagađivanja farmerskim otpadom, uništavanja šuma zbog stvaranja pašnjaka za prehranu stoke, pojačavanja efekata staklene bašte itd. krčenje velikih površina šuma dovodi do erozija i klimatskih promena, a sve zbog apetita bogatih zemalja za mesom. ’’mi se, skroz doslovno, kockamo s budućnošću našeg planeta – radi hamburgera’’.(SINGER)
ako su nam ponekad problematični etički argumenti zbog kojih neko postaje veg(etarij)anac*ka, probajmo sada, baš sada, broji to sada (2,3) da razmislimo i o drugačijim argumentima, na primer o ovim ekonomsko-političkim i ekološkim. o tome kako svake 2,3 sekunde, broji to sad, umire dete, dok mi ’beli ljudi’, humanisti i mesožderi… u prilogu deo teksta petera singera i još dodatak (na svega 6 strana) koji polazi i od ovakvih argumenata i statistika.peter-singeroslobodjenje-zzivotinja
kakva eksplozija filozofije u novom sadu. prvo žižek, pa opet eva bahovec. sve zanimljivije eksplozije pojmova na filozofskom bojnom polju. godina u kojoj obeležavamo stogodišnjicu rođenja simone de beauvoir obeležena je i na dan njene smrti (14.aprila). eva bahovec je održala na filozofskom fakultetu sjajno predavanje i otvorila nova bojna polja i drugačije orijentire. za razliku od uobičajenih interpretacija simone koje uglavnom idu na egzistencijalističku priču ili stavljanje simone rame uz rame pored sartrea,merleau-pontyja, heideggera end so on, eva bahovec otvara nova pozicioniranja. jedno ’poststrukturalističko’ čitanje simone. simone njom samom. simone i freud, simone i marx, simone i nietzsche. sve je to simone njom samom. baš sa one nemoguće pozicije istine koja govori, pozicije Drugog, pozicije žene. naše simone kao filozofkinje koja ne konstituira identifikacije u egzistencijalističkoj vizuri kroz vlastite aktove, već u diskurzivnim matricama. and so on. ustanovila sam, tragično, da mi nije snimljeno ništa od predavanja iako sam dva puta proveravala je li dobro uključen diktafon. tako se opet mesto izjave nije poklopilo sa mestom izjavljivanja. i još jednom došlo (slovenačko) proleće u novi sad.
pre nekoliko meseci, moj kolega i striktno poslovni saradnik Dušan (majke mi nismo se nikad jebali), posudio mi je knjigu SEKSUALNA INTELIGENCIJA, znajući da me sex u svakom, pa i u naučnom, vidu zanima. (Dušice vreme je da ti i vratim knjigu). i ja rešila test i znam da mi nećete verovati, ali saznala sam da sam izuzetno visoko seksualno inteligentna, a i otkrila sam još mnoštvo dobrih informacija. i falilo mi je par poena da budem najviše moguće seksualno inteligentna, a pala sam na pitanju koliko često imam seksualne odnose, i kad sam ja zaokružila nešto što bi bilo približno onome više puta dnevno, saznajem da istraživači*ce procenjuju da seksualno inteligentna osoba ima oko 3 puta tjedno sex, a sve preko toga može ukazati na probleme i na seksualno kompulzivnu osobu. i tako, da nisam dobro rešila ostala pitanja, ispala bih još kompulzivna, ovako sam valjda seksualno pametna i dubooooookoumna.

ono što autor i autorka ističu jeste otkrivanje vlastitog skrivenog seksualnog ja. zašto skrivenog? pa zato što se ono nalazi i otkriva iskustvom, jer naše seksualne identifikacije su uglavnom oblikovane mnogostrukim uticajima (vaspitanje, škola, mediji…), pa je potrebno vreme da svako istraži svoju specifičnu seksualnost i uskladi se s njom. ali, naše izvorne seksualne želje mogu biti zamagljene prošlim iskustvima koja su ostavila traumatske asocijacije, neispunjene emocionalne potrebe koje ometaju otkrivanje stvarnih sklonosti i neispitana uverenja (takva uverenja često proizilaze iz kulturalnih merila koja postavljaju neka univerzalna očekivanja za sve jednaka, iako se pojedinci razlikuju u pogledu seksualnih uverenja). i tako, tu mi je prvo zasmrdela ova mrska reč izvorno, kao pravovernoj i dogmatičnoj i zadrtoj dekonstruktivistici, pa sam se pitala šta koji kurac znači to izvorno u nama, naše istinite nagonske i seksualne sklonosti… kad i ovi istraživači*ce priznaju da su sve naše identifikacije, pa tako i seksualne, već načete onime što bi bilo neizvorno, na primer kulturalno… i onda nauka nam otkriva kako nas aktivan seksualni život čini sretnima, čak poboljšava telesno i mentalno zdravlje, pa čak i produžuje život, smanjuje rizike od prehlada i gripa i srčanih oboljenja… istraživanja pokazuju kako ljudi zapravo jako malo vremena i napora posvećuju traganju za ispunjavajućim seksualnim životom i njegovim održavanjem, a seksualnost ej jako važan deo iskustva. onda se detaljno analiziraju prepreke na putu spoznavanja seksualnog jastva, tu je jako važan činilac roditeljski odnos prema ovim pitanjima, pri čemu se pokazuje kako su i preterano rigorozni kao i preterano popustljivi roditelji, proizveli negativne učinke u razviću seks.identiteta. važnost seksualnog odgoja ogleda se u moći roditelja da sasvim otvoreno razgovaraju o seksualnosti sa svojom decom. pa se razmatraju negativni učinci religioznih uverenja prema seksualnosti, i ono što mi se jako sviđa, ova studija tvrdi sasvim otvoreno da je u otkrivanju seksualnog identiteta jako važan deo to koji pol nas privlači. i zalažu se za potpuna prava homoseksualnih odnosa.
moj prijatelj miloš i prijateljica tina i ja smo se jako skenjali. ona pesma od AZRE, koja ide ovako ŠTA DA RAAAAAAAAAAADIM KADA ODU PRIJATELJI MOJI, KADA ODE DEVOJKA NA KONJU UUUUUU BACAM OČI…. e pa mi smo ceo život mislilli da ti stihovi idu tako. da je ona NA KONJU, kao u nekom romantičnom porniću, sedi ona tako, gola po mogućstvu, i ima plavu dugu kosu, i jaše na belom konju, i leprša joj kosa. a on baca oči. bukvalno. znači izvadi oko i baci ga.i ta pesma je jedino zbog toga imala čar. a kad ono, on sasvim bezveze kaže :::: djevojka na koju bacam oči, jebote. bljak. ubiću se. prerezaću si vene. srušile nam se sve čari djetinjstva i ono malo yu-muziciranja koje smo imali u sebi. u nama.više nismo na konju.






