Možda se pitanje Šta je filozofija? može postaviti tek pred kraj života, kad dođe starost i nastupi čas da se govori konkretno. Njegova bibliografija je, zapravo, vrlo oskudna. To je pitanje koje se postavlja u jedva primetnom uzbuđenju, u ponoć, kad više nema šta da se pita. Postavljali smo ga doduše, i ranije, bez prestanka, ali odveć posredno i zaobilazno, odveć izveštačeno, odveć apstraktno; više smo o njemu raspravljali i njime ovladali u prolazu no što smo mu dopuštali da nas potpuno zaokupi. Nismo bili dovoljno trezveni. Suviše smo želeli da stvaramo filozofiju, nismo postavljali pitanje šta je ona, osim zarad stilske vežbe; nismo došli do onog trenutka kad stil nije više važan i kad konačno možemo da kažemo: šta je zapravo to što sam radio čitavog života? Ima slučajeva kad starost daje ne večitu mladost već, naprotiv, neprikosnovenu slobodu, čistu nužnost kad se uživa renutak milosti između života i smrti, i kad se svi delovi mašine sklapaju, da bi otposlali u budućnost jedno delo koje se probija kroz vekove: Ticijan, Tarner, Mone.[1]

Ostareli Tarner stekao je ili osvojio pravo da povede slikarstvo pustom stazom bez povratka, koja se više ne razlikuje od poslednjeg pitanja. Možda Ranseov život obeležava u isti mah Šatobrijanovu starost i početak moderne književnosti.[2] I film nam ponekad poklanja svoje darove trećeg doba: setimo se, na primer, kako Ivens udružuje svoj smeh sa smehom veštice na razularenom vetru. Tako je i u filozofiji: Kantova Kritika čistog uma delo je starosti, razulareno delo za kojim neprestano pristižu novi potomci: sve moći duha razmiču svoje granice, i sve one granice koje je Kant tako brižljivo utvrdio u svojim knjigama iz zrelosti.

Ne možemo polagati prava na takav status. Prosto je za nas nastupio trenutak da se zapitamo šta je filozofija. A to smo i ranije neprestano činili i već imamo odgovor koji se nije menjao: filozofija je veština formiranja, izumevanja, proizvođenja pojmova (concepts). Ali nije dovoljno da odgovor izađe u susret pitanju, on mora i da mu odredi čas, priliku, okolnosti, predele i likove, uslove i nepoznanice. Trebalo bi da se to pitanje može postaviti ”među prijateljima”, kao poveravanje ili poverenje, ili, pak, pred neprijateljem kao izazov, trebalo bi, u isti mah, dospeti do onog sutonskog časa kad se zazire čak i od prijatelja. Do časa kad kažemo: ”to je bilo to, ali ne znam da li sam dobro objasnio, niti da li sam bio dovoljno ubedljiv”. I kad uviđamo da je malo važno da li smo dobro objasnili i da li smo bili ubedljivi, jer, u svakom slučaju, to sad jeste to.

Pojmovi, videćemo, imaju potrebu za pojmovnim likovima koji doprinose njihovom definisanju. Prijatelj je jedan takav lik; štaviše, kaže se da on ukazuje na grčki izvor filo-sofije: druge civilizacije su imale Mudrace, dok su Grci imali te ”prijatelje” koji nisu naprosto skromniji mudraci. Upravo su Grci proglasili Mudraca mrtvim i zamenili ga filozofima, prijateljima mudrosti, onima koji traže mudrost ali je formalno ne poseduju. Između filozofa i mudraca nije postojala samo razlika u stepenu, kao na kakvoj lestvici: stari mudrac, koji je pristigao sa istoka, misli možda pomoću Figura, dok filozof otkriva i misli Pojam. Mudrost se mnogo promenila. Utoliko je teže znati šta znači reč ”prijatelj”, čak i kod Grka, i pogotovo kod Grka. Da li je ta reč označavala izvesnu kompetentnu prisnost, nekakvu materijalnu sklonost i potencijalnost poput one koja postoji između stolara i drveta: dobar stolar ostvaruje mogućnost drveta, on je prijatelj drveta? Pitanje je važno zato što prijatelj, kakav se pojavljuje u filozofiji ne označava više neki spoljašnji lik, primer ili empirijsku okolnost, već prisustvo koje je bitno za mišljenje, uslov samog mišljenja, živu kategoriju, transcedentalni doživljaj. S filozofijom Grci zadaju udarac prijatelju, koji više ne stoji u odnosu prema drugom, već prema Entitetu, Svrhovitosti, Suštini. Platonov prijatelj, ali još više prijatelj mudrosti, Filaletej i Teofil… Filozof se razume u pojmove i u nedostatke pojmova, zna koji su neodrživi, proizvoljni ili nedosledni, koji ne mogu da traju ni tren, a koji su, naprotiv, dobro načinjeni i svedoče o jednom stvaranju koje je čas uznemirijuće ili opasno.

Šta znači prijatelj, kad on postane pojmovni lik ili uslov mišljenja? Ili pak ljubavnik, zar nije to pre ljubavnik? I zar neće prijatelj ponovo uvesti u samu misao jedan suštinski odnos s Drugim, za koga se verovalo da je isključen iz čistog mišljenja? Da se ne radi tu o nekom trećem, a ne o prijatelju ili ljubavniku? Naime,  ako je filozof prijatelj ili ljubavnik mudrosti, nije li on to zato što na nju pretenduje, što se upinje da njom ovlada, a ne zato što je stvarno poseduje? Prijatelj bi, dakle, bio i pretendent, dok bi ono čijim se prijateljem zove bila Stvar na koju se odnosi pretenzija a ne neko treći, ko bi, naprotiv, postao suparnik? Prijateljstvo bi obuhvatalo isto toliko takmičarskog nepoverenja prema suparniku koliko i ljubavna napetost prema objektu želje. Kad bi se prijateljstvo okrenulo prema suštini, dva prijatelja bi se našla u ulogama pretendenta i suparnika (ali ko bi ih razlikovao?). U tom prvom određenju filozofija izgleda kao grčki izum i podudara se s onim što su doneli gradovi: obrazovanje društva prijatelja ili jednakih, ali i uvođenje među njih, i u svakog od njih, odnosa suparništva, putem suprotstavljanja pretendenata u svim domenima, u ljubavi, u igrama, u sudovima, gradskoj upravi, politici, pa i u mišljenju koje nije nalazilo svoj uslov samo u prijatelju, već i u pretendentu i suparniku (dijalektika koju je Platon definisao rečju amphisbetesis). Suparništvo slobodnih muškaraca u sveopštem atletizmu: agon.[3] Na prijateljstvu je da pomiri integritet suštine  i suparništvo pretendenata. Nije li to prevelik zadatak?

Prijatelj, ljubavnik, pretendent, suparnik – to su transcendentalna određenja, što nipošto ne znači da gube svoju intenzivnu i vitalnu egzistenciju, u jednom istom liku ili u više njih. I kad danas Moris Blanšo, jedan od retkih mislilaca koji razmatraju smisao reči ”prijatelja” u filozofiji, oživljava to suštinsko pitanje uslova mišljenja kao takvog, ne uvodi li on time nove pojmovne likove u središte najčistijeg Mišljenja, likove koji ovog puta nemaju mnogo grčkog, koji su prispeli s druge strane, kao da su prošli kroz neku katastrofu koja ih je povukla ka novim živim relacijama unapređene u status apriornih likova: skretanje s puta, izvestan umor, izvesna teskoba među prijateljima koja i samo prijateljstvo preobraća u mišljenje pojma kao beskonačnog nepoverenja i strpljenja[4]? Spisak pojmovnih likova nikad nije dovršen, i stoga igra značajnu ulogu u razvoju i u menama filozofije; njihova raznovrsnost mora biti pojmljenja, a da pri tom ne bude svedena na već složenu jedinicu grčkog filozofa. Filozof je prijatelj pojma, on ostvaruje mogućnost pojma. To znači da filozofija nije prosta veština formiranja, izumevanja ili proizvođenja pojmova, jer pojmovi nisu nužno forme, izumi ili proizvodi. Filozofija je, strože uzevši, disciplina koja se sastoji u stvaranju pojmova. A prijatelj bi bio prijatelj sopstvenih tvorevina? Ili pak postojanje pojma upućuje na mogućnost prijatelja, u jedinstvu stvorenog i njegovog dvojnika? Vazda stvarati nove pojmove, to je cilj filozofije. Zato što mora da bude stvoren, pojam upućuje na filozofa kao na onoga koji ostvaruje njegovu mogućnost, ili koji ima moć i sposobnost da ga stvori. Ne može se prigovoriti da se stvaranje pre odnosi na čulne predmete i na umetnosti, jer umetnost stvara duhovne entitete, i jer su filozofski pojmovi i ”sensibilia”. Uistinu, nauke, umetnosti, filozofije jednako su stvaralačke, iako samo filozofiji pripada stvaranje pojmova u strogom smislu. Pojmove ne zatičemo gotove, kao nebeska tela. Ne postoji nebo za pojmove. Oni moraju biti izumljeni, napravljeni, ili tačnije stvoreni, i ne bi bili ništa bez potpisa onih koji ih stvaraju. Niče je odredio zadatak filozofije kada je napisao: ”Filozofi više ne smeju da se zadovoljavaju prihvatanjem zatečenih pojmova, da bi ih samo pročistili i povezali, već treba da počnu da ih proizvode, stvaraju, postavljaju i da ubede ljude da im pribegavaju. Sve do danas, ukratko, svako je imao poverenja u svoje pojmove kao u neko čudesno nasleđe koje mu je prispelo iz nekog jednako čudesnog sveta”; poverenje treba zameniti nepoverenjem, i pojmovi su ono čega filozof treba najviše da se čuva, ako ih nije sam stvorio (Platon je to dobro znao, iako je drukčije poučavao…)[5]. Govorio je da treba posmatrati Ideje, ali je bilo potrebno da on prethodno stvori pojam Ideje. Koliko bi vredeo filozof o kome bi se moglo reći: on nije stvorio pojam, on nije stvorio svoje pojmove?

U najmanju ruku, jasno nam je šta filozofija nije; ona nije kontemplacija, ni refleksija, ni komunikacija, iako je mogla verovati da je čas jedno čas drugo, usled sposobnosti svake discipline da proizvodi sopstvene obmane i da se skriva iza magle koju sama proizvodi. Ona nije kontemplacija, zato što su kontemplacije same stvari onako kako su sagledane u stvaranju njihovih sopstvenih pojmova. Ona nije refleksija, zato što nikom nije potrebna filozofija za refleksiju o bilo čemu; veruje se da se filozofiji mnogo daje kad se od nje pravi veština refleksije, ali joj se zapravo sve oduzima, jer matematičari nikad nisu čekali filozofe da bi razmišljali o matematici, kao ni umetnici da bi razmišljali o slikarstvu ili muzici; reći da oni tada postaju filozofi samo je rđava dosetka; njihove refleksije pripadaju njihovim stvaralačkim oblastima. A filozofija ne nalazi nikakvo poslednje pribežište u komunikaciji, koja ne ostvaruje druge mogućnosti osim mnenja, da bi stvorila ”konsenzus”, a ne pojam. Zapadnjačka ideja o demokratskom razgovoru među prijateljima nikad nije proizvela ni najmanji pojam; ona možda potiče od Grka, koji su je se, međutim, toliko čuvali i prema njoj tako rđavo postupali, da je za njih pojam pre bio nalik ironičnoj monološkoj ptičurini koja nadleće polje bitke u kojoj su poništena suparnička mnenja (gosti pijani od gozbe). Filozofija ne kontemplira, ne reflektuje, ne komunicira, iako je ona stvorila pojmove tih radnji ili trpnji. Kontemplacija, refleksija, komunikacija – to nisu discipline, već mašine za proizvodnju Opštosti u svim disciplinama. Opštosti kontemplacije, kao i refleksije, nalik su dvema iluzijama kroz koje je filozofija već proputovala u svojoj težnji da ovlada drugim disciplinama (objektivni i subjektivni idealizam); filozofija sebi ne čini čast kad se predstavlja kao nova Atina i kad se srozava na opštosti komunikacije koje pružaju pravila za imaginarno ovladavanje tržištima i medijima (intersubjektivni idealizam). Svako stvaranje je pojedinačno, a pojam kao pravo filozofsko stvaranje uvek je singularitet. Prvo načelo filozofije jeste da Opštosti ništa ne objašnjavaju, da one same treba da budu objašnjene.

Spoznati sebe – naučiti misliti – postupati kao da se ništa ne podrazumeva – čuditi se, ”čuditi se što bivstvujuće jeste”…, ta i mnoga druga određenja filozofije predstavljaju zanimljive stavove, donekle zamorne na duži rok, ali ne i dobru definiciju zanimanja, precizne aktivnosti, čak ni s pedagoškog stanovišta. Sledeća definicija filozofije može se, naprotiv, smatrati presudnom: saznavanje pomoću čistih pojmova. Ali nema mesta suprotstavljanju saznavanja pomoću pojmova i saznavanju pomoću konstrukcije pojmova u mogućem iskustvu ili intuiciji. Naime, prema Ničeovom tvrđenju, ništa nećete saznati pomoću pojmova ako te pojmove niste prethodno stvorili, to znači izgradili pomoću intuicije koja im je primerena: jedno polje, plan, tle koje se ne podudara s njima, ali koje drži na okupu njihove klice i likove koji ih odgajaju. Konstruktivizam traži da svako stvaranje bude jedna konstrukcija na planu koji mu daje autonomnu egzistenciju. Stvarati pojmove, to u najmanju ruku znači nešto raditi. Tu je preinačeno pitanje upotrebne vrednosti ili korisnosti filozofije, kao i njene štetnosti (kome ona škodi?).

Mnogi problemi tiskaju se pred bunovnim očima jednog starca koji je video kako se sučeljavaju sve vrste filozofskih pojmova i pojmovnih likova. A pre svega, pojmovi jesu i ostaće potpisani: Aristotelova supstanca, Dekartov cogito, Lajbnicova monada, Kantov uslov, Šelingova mogućnost, Bergsonovo trajanje… Neki pojmovi traže da budu označeni neobičnom rečju, katkad varvarskom ili šokantnom, dok se drugi zadovoljavaju sasvim običnim imenom koje se nadima od dalekih sazvučja, te postoji opasnost da postane nečujno nefilozofskom uhu. Neki iziskuju arhaizme, drugi neologizme do kojih se dolazi gotovo vratolomnim etimološkim vežbama: etimologija je prava filozofska atletika. Mora biti da u svakom od tih slučajeva postoji čudna potreba za tim rečima i njihovim izborom kao za jednim elementom stila. Imenovanje pojma iziskuje specifično filozofski ukus, koji se služi nasiljem ili lukavstvom, i koji unutar jezika gradi filozofski jezik, i to ne samo njegov vokabular, već i sintaksu koja doseže do uzvišenog ili do velike lepote. Međutim, uprkos tome što su datirani, potpisani i imenovani, pojmovi da uspevaju da se odupru smrti, mada ne i silama obnavljanja, zamenjivanja, menjanja, koje daju filozofiji večito uzburkanu povest i geografiju. Ako se pojmovi neprestano menjaju, kakvo jedinstvo preostaje filozofijama? Da li je tako i u naukama i u umetnostima, koje se ne služe pojmovima? Šta je s njihovim povestima? Ako je filozofija neprestano stvaranje pojmova, mora se postaviti pitanje šta je pojam kao filozofska Ideja, ali i od čega se sastoje druge stvaralačke Ideje koje nisu pojmovi, koje pripadaju naukama i umetnostima, koji imaju sopstvenu povest i sopstevni razvoj, sopstvene raznovrsne odnose među sobom i s filozofijom. Ekskluzivnost stvaranja pojmova obezbeđuje filozofiji njenu funkciju, ali joj ne daje nikakvo prvenstvo, nikakav povlašćen položaj, jer ima mnogo drugih funkcija mišljenja i stvaranja, drugih vidova ideacije koji ne moraju da prođu kroz pojam (npr.naučno mišljenje).  Uvek ćemo se iznova pitati čemu služi ta aktivnost stvaranja pojmova koja je postavila jasnu razliku između sebe i naučne il umetničke aktivnosti: zašto treba stvarati pojmove, uvek nove pojmove, iz kakve potrebe, za kakvu upotrebu? Odgovor da se veličina filozofije sastoji upravo u tome što ona ničemu ne služi puka je koketerija koja ne zabavlja više ni mlade ljude. U svakom slučaju, nikada nismo imali dilema u pogledu smrti metafizike ili prevazilaženja filozofije: to su zaludna, mučna trabunjanja. Danas se govori o propasti sistema, a zapravo se samo promenio pojam sistema. Dok bude mesta i vremena za stvaranje pojmova, taj će se postupak nazivati filozofijom, to jest, neće se od nje razlikovati ma kakvo mu ime dali.

Znamo, međutim, da prijatelj ili ljubavnik kao pretendent ne idu bez suaparnika. Ako filozofija ima grčko poreklo, kao što pretpostavljamo, to je zato što grad, za razliku od carstava ili Država, uvodi agon kao pravilo jednog društva ”prijatelja”, zajednicu slobodnih muškaraca kao suparnika (građana). To je situacija koju opisuje Platon: ako svaki građanin pretenduje na nešto, on nužno susreće suparnike, te mora da procenjuje osnovanost svojih pretenzija. Stolar pretenduje na drvo, ali se sudara sa šumarom, drvosečom, drvodeljom, koji kažu: ja sam prijatelj drveta. Kad je reč o brizi za ljude, tu ima mnogo pretendenata koji se predstavljaju kao prijatelji čoveka: seljak koji ga hrani, tkač koji ga oblači, lekar koji ga leči, ratnik koji ge štiti.[6] I ako se u svim tim slučajevima bira, ma koliko krug bio ograničen, kako da se to ne čini u politici, gde svako može pretendovati na sve u atinskoj demokratiji kako je vidi Platon. Otud Platonova potreba za uspostavljanjem reda, za stvaranjem instanci koje sude o osnovanosti pretenzija; to su Ideje kao filozofski pojmovi. Ali zar se nećemo čak i tu sresti sa svim vrstama pretendenata koji kažu: pravi filozof sam ja, ja sam prijatelj Mudrosti ili Utemeljenog? Suparništvo dostiže vrhunac filozofom i sofistom, koji se otimaju o kožu starog mudraca; kako da razlikujemo lažnog prijatelja od pravog, pojam od simulakra? Simulant i prijatelj: to je čitav jedna platonovski teatar koji umnožava pojmovne likove obdarujući ih moćima komičnog i tragičnog.

Kad se približila našem vremenu, filozofija je srela mnogo novih suparnika. To su prvo bile nauke o čoveku, posebno sociologija, koja je htela da zauzme njeno mesto. Ali  kako je filozofija sve više zanemarivala svoj poziv – stvaranje pojmova – i bežala u Opštosti, nije se više tačno znalo o čemu je uopšte reč. Treba li odustati od svakog stvaranja pojma u korist jedne stroge nauke o čoveku ili, naprotiv, promeniti prirodu pojmova, praviti od njih čas kolektivne predstave, čas koncepcije sveta koje su stvorili narodi, njihove istorijske i duhovne vitalne sile? Zatim je došao red na epistemologiju, lingvistiku, pa čak i psihoanalizu – i na logičku analizu. Od izazova do izazova, filozofija se suočavala sa sve drskijim, sve nezgodnijim suparnicima koje Platon nije mgao da zamisli čak ni u šali. Dno sramote je dostignuto kad su se informatika, marketing, dizajn, javno oglašavanje, sve discipline komunikacije, dočepale same reči pojam i izjavile: to je naša stvar, mi smo kreativci, mi smo tvorci pojmova! Mi smo prijatelji pojma, mi ga unosimo u svoje računare. Informacija i kreativnost, pojam i preduzetništvo: bibliografija je već vrlo bogata… Marketing je zadržao predstavu o izvesnom odnosu između pojma i događaja; ali tu je pojam postao skup prezentacija nekog proizvoda (istorijskog, naučnog, umetničkog, seksualnog, pragmatičnog…), a događaj izlaganje koje uvodi na scenu različite prezentacije i ”razmenu ideja” povodom njih. Jedini događaji su izlaganja, a jedini pojmovi su proizvodi koji se mogu prodati. Opšte kretanje koje je kritiku zamenili komercijalnom promocijom itekako je uticalo na filozofiju. Simulakr, simulacija jednog paketa rezanaca postaje pravi pojam, a prezentator – izlagač proizvoda, robe ili umetničkog dela, postaje filozof, pojmovni lik ili umetnik. Kako se filozofija, osoba u poodmakloj dobi, pridružuje mladim kadrovima u trci za opštostima komunikacije, da bi odredila jedna trgovački oblik pojma, MERZ.*[7] Svakako bolno je saznanje da ”Pojam” označava društvo usluga i informatičkog inženjerstva. Ali što se filozofija više sudara s bestidnim i neotesanim suparnicima, što ih češće susreće u sopstvenom okrilju, to više u njoj raste želja da obavlja svoj zadatak, da stvara pojmove koji su pre aeroliti nego robe. Obuzima je ludi smeh koji joj otire suze. Dakle, pitanje filozofije rešava se u onoj jedinstvenoj tački u kojoj su pojam i stvaranje povezani.

Filozofi se nisu dovoljno bavili prirodom pojma kao filozofske realnosti. Više su voleli da ga posmatraju kao dato saznanje ili predstavu i da ga objašnjavaju onim moćima koje su kadre da obrazuju to saznanje ili predstavu (apstrakcija ili generalizacija) ili da se njima koriste (rasuđivanje). Ali pojam nije dat, on je stvoren, zadat; nije obrazovan, on sam sebe postavlja u sebi samom, on je samopostavljanje. To dvoje povlače jedno drugo, jer ono što je uistinu stvoreno, od živog bića do umetničkog dela, ima i moć samopostavljanja, ili autopoetički karakter po kojem ga prepoznajemo. Ukoliko je više pojam stvoren, utoliko više sam sebe postavlja. Ono što nastaje slobodnom stvaralačkom aktivnošću upravo je ono što se postavlja u sebi samom, nezavisno i nužno: najsubjektivnije će postati najobjektivnije. Postkantovci su najviše skrenuli pažnju na taj smisao pojma kao filozofske realnosti, posebno Šeling i Hegel. Hegel je definisao pojam pomoću Likova njegovog stvaranja i Momenata njegovog samopostavljanja: likovi su postali elementi pojma, jer oni predstavljaju stranu na kojoj je pojam stvoren pomoću svesti i u njoj, kroz jedan niz duhova, dok se momenti uzdižu s druge strane na kojoj se pojam sam postavlja i objedinjuje duhove u apsolutnosti Sopstva. Hegel je tako pokazao da pojam nema nikakve veze sa opštom ili apstraktnom idejom, baš kao ni sa nestvorenom mudrošću koja bi bila nezavisna od same filozofije. To je, međutim, plaćeno neograničenim širenjem filozofije, koje je gušilo nezavisno kretanje nauka i umetnosti: filozofija je gradila opštosti polazeći od sopstvenih momenata, a sve druge likove je shvatala kao senke sopstvenih tvorevina. Postkantovci su se vrteli oko jedne univerzalne enciklopedije pojma, koja je njegovo stvaranje pripisivala čistoj subjektivnosti, umesto da se zadovolje skromnijim zadatkom – pedagogijom pojma, koja bi analizirala uslove stvaranja kao faktore neponovljivih momenata.[8] Ako su tri doba pojma enciklopedija, pedagogija i profesionalna trgovačka formacija, samo drugo nas može zadržati da se ne sunovratimo s vrhova prvog u apsolutnu pošast trećeg, apsolutnu pošast za mišljenje, što ne znači da, sa stanovišta univerzalnog kapitalizma, taj stadijum ne donosi društvene blagodeti.

jbga, kako to uvek biva sa jeftinom i vrlo ograničenom kamericom, snimaka smo uspeli na’vatati do asje bakić (negde oko pola maratona). i naravno, nijedna baterija ne može izdržati tu snagu asje bakić, mora da pukne:) ali smo vraški maratonisali tu sajamsku subotu, svih pet sati, molim lepo. jeste da se na kraju malo publika raspala i otišla u kupovinu knjiga, no sam maratonski događaj je zaslužio da dobije vrhunski broj zvezdica po kvalitetu! naravno, takvim su ga načinili*e svi maratonci*ke koji su tog dana poetski gimnasticirali, i bili su SJAJNI! nikad više ni na jednom poetskom mestu eksperimenta (to je zbilja ovde retko) i nikad više kvaliteta na okupu. hvala dubravki đurić koja je napravila apsolutno fantastičan poetsko-oralni eksperiment, hvala slobodanu tišmi na odličnom poetskom ekscesu, hvala danici pavlović na sjajnim pesmama i čitanjima, hvala vladimiru stojniću na novim, eksperimentalnim pesmama, hvala nenadu glišiću na neverovatnoj čitalačkoj harizmi i odličnim angažovanim pesmama (kao i pevanju, comrade, ipak odlično i pevaš:)), hvala ani zekonji koja je došla čak bolesna i eksperimentisala sa čitanjem uz muziku na svoje odlične textove, hvala dejanu čančareviću na uvek fantastičnim antizajebantskim pesmama, hvala nemanji arsoviću na lirskom momentu, hvala branislavu oblučaru koji je došao iz zagreba i čitao nam svoje mačko-sjajne pesme, hvala ivanu šamiji koji je također došao iz zagreba i predstavio nam se sa sjajnim refleksivnim pesmama, hvala vladimiru kopiclu koji je publiku već oduševio sa najsimpatičnojom najavom, kao i sjajnim narativima, hvala bojanu samsonu što je bez papira govorio tolike svoje odlične poetske hitove, hvala vladmiru palibrku, neumornom borcu protiv prenemaganja, hvala sari radojković i luki kurjački na predstavljanju njihovog intertekstualnog eksperimenta, hvala der kosmonautu i termitovoj protozoi što su pojačali ton bunta, hvala tanji marković na uvek sjajnim kolažima, hvala tamari šuškić na fantazmatskim textovima, hvala minji bogavac, najboljoj slemerki u srbiji i šire – koja je (sa uvek neverovatnom energijom) obojila situaciju, hvala marjanu čakareviću na fraktalnim textovima, hvala nikoli oravcu na misaonim pesmama i dužini čitanja, hvala marku paunoviću na složenom eksperimentu uz muzičku podlogu (pravo otkriće na sceni!), hvala dragani mladenović na uvek zanimljiivim textovima, hvala ivani sarić na sjajnim dekonstrukcijama, hvala nenadjebivoj asji bakić što je došla iz zagreba i pružila nam to zadovoljstvo da je slušamo (njezine pesme skoro sve znamo napamet, pa ih je publika lako i naručivala:), hvala joj što nam je čitala i sjajnu poeziju ane brnardić (koja nije uspela da dođe), hvala milanu jovoviću koji nam se predstavio kroz svoju prvu zbirku, hvala mileni stefanović, dragani despotović, ivani sarić i maji solar što su tako jebozovno LILITirale lazu kostić (koji bi se sasvim sigurno zaljubio u njih da je to čuo) i hvala i onom rusu koji se pojavio, a zaboravila sam mu ime, i koji nas je lepo uspavao na omamljujućem ruskom, hvala emini marovac, dragani nikolić, dragani dubljević, vladimiru stojniću i jeleni milinković,  i ekipi iz BAILOUTa na sjajnim video radovima. i hvala vladislavi petković gordić na ideji i inicijativi da se organizuje poetski maraton.

i nakon ove panegiričarske gimnastike, jedan predlog za buduće organizacije maratona na sajmu. pošto nisam posetiteljka sajma i ne poznajem dobro prostor, ne znam gde bi to bilo ubuduće najbolje izvesti, ali predlažem da svakako ne bude na istom mestu. koliko sam uspela da šmeknem, taj donji deo hale 2 je namenjem  tematskim događajima, i kao npr. fiktivnoj posetiteljki sajma, verujem da mi ne bi palo na pamet da siđem dole i vidim šta ima, ukoliko ne bih znala da se tamo nešto događa. dakle, mislim da bi bilo bolje organizirati maraton u prostoru koji je prolazan i pun gužve. za ovu priliku to je čak moglo da bude i vani, jer je bilo toplo i divno. maratonska javna čitanja ipak zahtevaju protok, fluks, jer niko normalan (osim nas nekoliko nenormalnih:)) neće sedeti svih 5 sati na istom mestu i ispratiti sve to, a ostali neće prolaziti učestalo, jer je samo to mesto bez gužve. a  maratonu treba gužva. eto to. i pored svega, kad sam čula šta se sve konzervativno događalo pored hale pekić i koliko zastrašujućih stvari je bilo na sajamskom mestu, neverovatno je da se ovakav eksperiment tamo dogodio. sa toliko buntovnih poruka. e, to je baš za rušenje svih maratonsko-poetskih rekorda.

zakon palca

(kako sam učila o feminizmu)

nije onaj zakon koji kaže da lepa devojka ni trena ne sme da čeka na autoputu

kada podigne prst za avanturu, da joj neko stane i poveze je.

suviše često je, i tako, odvedu u noć.

ne, to nije zakon o kome je reč.

(takođe, to što se svako malo zaljubim,

počnem da puštam kosu i nosim suknje

odlomak je iz druge priče)

(a nikad ne bi pogodio gde sam te prepoznala.

da je ovo bar 19.vek, Engleska,

pa da ti kažem da je to bilo ujutru kad sam otvorila prozore

sa žaluzinama koje više od svega sanjam kad zamišljam dom

u nekim krilima koja su promakla ispod sunca

ali, smešno bi bilo pisati tim stilom.

što su nekad u salonima sa žarom čitali

danas je šund. šteta.

ali, smešno bi bilo spominjati žaluzine

u gradu. 189.sprat. nema života

nagoveštaja, samo siluete ljudi koji u ponoru prolaze

potpuno je nemo u betonu.

tebe sam se setila kad sam te zaboravila

u knjižari pred zatvaranje

preko puta časopisa sa biciklistima na naslovnoj strani

ličilo je na srećne dane.)

(kad me prođe ta oduzetost,

nelagoda jer ne znam da hodam u haljinama

pa se vratim principima ženskog divljaštva

i kose nestane. odmah.)

19.vek, engleska. ovako je bilo (bez ptica na prozorima)

sve se mi pitamo šta je biti žena

a da nema veze s jabukama i da nije greh

država engleska je izdala zakon po kome muž sme nju da bije

kad hoće, koliko hoće,

prutom,

ako nije deblji

(što, primetimo, ne znači isto što i ”ako je tanji”)

od palca.

makes you think.

kakve to veze ima s prstima, i,

da li su plakale engleske domaćice i dame

u tim noćima supružinskog besa i iskrene samoće

kad ih ni duhovi (a kažu da ih tamo mnogo ima) nisu čuli?

Čim se moć imenuje događajem, a događaj se misli kao ono što se ne može reprezentovati, onda se i događajna struktura moći misli kao prekid/raskid sa postojećim poretkom. Na tragu Badjuove odredbe događaja kao imanentnog prekida – fenomen moći se ne može misliti spoljašnje u odnosu na poredak, već kao izuzetak i prekid u samom poretku. Ako se suverenitet (kao transcedentni aspekt) i biomoć (kao imanentni aspekt) promišljaju u preplitanjima, onda se uzimaju u obzir i poredak i otpor koji mu je imanentan. ”Političko-ekonomska borba, kritički diskursi se mogu zamisliti tek ukoliko se istovremeno uzimaju u obzir dimenzije datog poretka i njegovog unutarnjeg drugog, onog konstitutivno drugog, to jest, ako se istovremeno obuhvata i tretira, i poredak i njegov eksces, i pozitivirani poredak i onaj ‘višak’ koji se preliva preko tog poretka.” (A.Lošonc, Moć kao društveni događaj, Adresa, Novi Sad 2009, str. 92)

Nova knjiga Alpara Lošonca, MOĆ KAO DRUŠTVENI DOGAĐAJ (o intenziviranju i slabljenju moći), je fascinantna studija u kojoj se, kroz 9 eseja, misli moć u konstelaciji tema kao što su :: problem neoliberalizma (prevashodno kroz fukoovsku prizmu), upravljaštva, biopolitike i biomoći, problem subjekta, želje, otpora,  bioekonomije, Marksove kritike političke ekonomije, autonomističkog marksizma, problem mnoštva, populacije i naroda, problem afekata, pojam tajne, javnosti, savesti i poslušnosti, otpora i slobode, problem političke teologije, demokratije, prijatelja i neprijatelja, mržnje, dara i ekonomije darivanja…  Ova knjiga je, po kvalitetu, obuhvatu tema i preciznoj  analizi relevantnih problema, svakako  događaj na filozofskoj sceni.

ORFEJ

malo moram prelistati enciklopedije biljaka.

čujem da će se i one saviti kad zapjevam, da će se razlistati

ali mislim da je fer kad sam tako svemoćan

da upoznam bića na koja tako djelujem. listam i nalazim: perunika, gospina trava, islandski lišaj, artičoka. ne znam, nisam vjerovao da će moj pjev imati baš takav učinak. obično, kad pjevaš, misliš na zaradu: koliko milijuna CD-ova, koliko tantijema, koliko fanova. a vidim da sam sanjao premalo, da sam mogao biti megaloman, slobodno, da sasvim slobodno. moja je pjesma nadišla sva zamisliva očekivanja, kao da sam Krist, koji će doći poslije mene, kao da sam uskrisivao mrtve, recimo Lazara. zapravo, malo sam ganut svim tim. a Euridika. nju nisam mogao vratiti. zašto se okrenula? radio bih tri tisuće trbušnjaka dnevno da mi se vrati. pisao pjesme o pjesmama. upisao kineski, na vlastiti trošak. ne, firma ne plaća. firme danas ne plaćaju ništa. tranzicija. a socijalizam, koji je došao nakon poljuljane vjere u Krista, je imao dobru startnu poziciju, ali nije mogao promijeniti svijet. ah, a kako sam ga ja mijenjao svojom pjesmom. kako im je to promaklo, ne znam. valjda zato što sam mrtav, i sve u svemu, polumitološki lik. ili skroz mitološki, ako ćemo cijeniti preciznost.

KSANTIPA

«ušuti, pobogu, sve se više ukopavaš. sa svakom izgovorenom riječi sve mi se manje sviđaš!» kazao mi je.

«ali, ne mogu prestati, riskiram nesviđanje, nelijepost.»

«OK, dok je poetički opravdano bit ćeš iluzija koju sam gradio i srušio, svojom voljom. previše si pričala, i to je to.»

nema veze, ja sam pronašla sebe, a za tebe mi se fućka. narušila sam neki zakon, to osjećam, da ga upravo sada rušim, da, to je oslobađajuće, iako opasno. izgubila sam zbog svojeg jezika tvoju ljubav. ali ti si izgubio više, ti i ta tvoja umjerenost, i vaša  samodostatnost koju će pametni ljudi stotine godina nakon nas prezreti. i više će cijeniti mene, alapaču, nego tebe. da znaš, da samo znaš. osim toga, nisi me cijenio pa sam svaki dan sve više pričala, da ti pokažem što mislim o tome: sve najgore. ti si pametan ali dosadan, i ne znaš ljepotu afektivnog govora. ne znaš kako je vrištati, kljucati, gristi, bosti, i kakvo je olakšanje reći kretenu da je kreten, u lice. pa što ako sam groteskna, ako sam potrošena od vlastitog temperamenta. što onda. danas to radi svaki reper. svatko psuje, svatko se može smatrati bijesnim: na poredak, jutro, buđenje, bivšu ljubav. vidiš, a ti si passé, prošlost, ti si stari moj  previše smiren.

ANTIGONA

morala sam pokopati brata, premda sam mogla dati sagraditi

bazen, svirati harfu. mogla sam biti potrošenija

umornija, pristati da s Bregovićem bude sve kako oni hoće.

(jeftin štos, zar ne) pa ja sam mrtva, i ne slušam pop.

mogla sam biti ljubiteljica jeftinih štoseva (naprimjer

običaja koji  nalaže da se ne dira pokojnika, da se piše veliko slovo, da se provodi sibilarizacija). mogla sam, nadalje, izmisliti

neku proročicu, koja bi svima rekla da ja moram biti uz svojega brata, i tad kad je umro, baš tada. ah, kao da on zna išta od toga: Eteokle ili Polinik, sve mi se pomiješalo. mogla sam voljeti više balade, od tragedija, imati komičnu manu, koja će svima jasno dati do znanja da zaslužujem ovakvu kaznu. možda je Bergson mislio na mene kad je rekao da je krutost karaktera  izvor smijeha. je li moguće da sam nekome smiješna, ne znam. sve je danas moguće, ili kako se to kaže, anything goes. prohujalo s vihorom. čujem da je Anui (oprostite, ne znam francuski) pisao nešto slično, da ljudi izvode moju patnju na pozornici. ali to i nije bila patnja. sreća je, ako ne znate, u moje doba, značila život u vrlini, ne užitak, ne. pa tko bi mogao podnositi  nestalnosti života samo zbog uživanja, te površnosti – napisao je poslije mene ili prije mene, tu negdje, ne znam (oprostite još jednom) Aristotel. ne znam što bih rekla. u zadnje vrijeme, čini mi se da je moja sestra sve  pametnije napravila. iako, to samo ponekad, dođe mi, da iskočim iz tog mitskog statusa koji mi je dodijeljen. kaj, samo sam voljela svojeg brata.

FAUST

to o prodaji duše, to je namještaljka

nisam se prodao nikome, mene ne privlači novac

to je za mafijaše. i njihove odvjetnike. ja sam profinjen

stvor, koji nedjeljom jede kod punice, koji puni glavu

bezazlenostima kad govori: dobar dan? kako ste gospođo majka?

da, Davor je na treningu, a Marin je na rođendanu. mi ćemo poslije u City centar. kad mi moja draga kaže da joj je nešto lijepo, ja joj kupim.

osamsto kuna, osamsto kuna, neka ih vrag odnese. to, ta rečenica

koju često izgovaram (a marljiv sam, nisam kriminalac) to je rečenica

zbog koje su ljudi pomislili svašta. ja na to zapalim crveni marlboro, a oni i u tome vide znak, i to što popijem rakijicu prije ručka, i to što mi svaka kćer vozi terenac i svaki sin ide na školovanje gdje treba, tata plaća. nisam se prodao, pa živimo u Hrvatskoj, kakva je to legenda o nečastivom, te smijurije. ugledan sam, ne čitam puno (ah, tako kažete, Goethe). smijurije.

ja sam vam znak, amblem, zamka za puno toga o čemu se ne smije govoriti. Belzebub, Belijar, gost iz Betanije, to da. to su moji poslovni partneri. sve je to kod Trgovačkog suda, i rješava se, da, rješava. mala utaja poreza, a tko, molim vas, nije nešto sitno skrivio: neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. hm, čekajte, zvoni mi mobitel. pa dosta sam vam rekao, dosta. živjeli, svako dobro! ma da me Goethe cinkao, to ne vjerujem. to ste izmislili. da me opisao, ma ne, krivo, krivo. neka greška.

EMMA

ma tko me ne bi volio. zavodim Rodolphea, i onog prije njega (oprostite, davno je to bilo). osim toga, ako Antigona može imati rupe u sjećanju, zašto ne bih mogla i ja. nisam glupa.

ma kakvi. iako mi nije bilo previše važno predstavljati se kao intelektualka, to će doći poslije mene, sufražetkinje, Mary Wolstonecraft, Sophia Loren (ili ona ne pripada?). bile su mi važne haljine, da apsolutno, lijepa haljina je pola posla zavođenja. onda, naravno, zavodnica postane i sama zavedena. (ah, paradoks don Juana.) onda, dalje, dijete: moje dijete! nikako se ne može reći da ga nisam voljela, to jesam. samo nisam bila skrbna, ako je to ono što roditeljstvo podrazumijeva. imala sam neko ludo povjerenje u svoju djecu (pardon, dijete), a onda tu je bio i Charles, sav satkan od dužnosti i obveza. onda, moj stav prema muškarcima: eh, tu je izvor svih mojih problema. danas, nakon toliko vremena, mislim o toj riječi svaki dan po nekoliko sati: što ona označava? koji je njezin semantički opseg, gdje su interferencije, gdje se to polje grana: u muškost, muževnost, muža? ma ne muža! muškarac tvojeg života ne može biti tvoj muž. i točka. zakaj sam se otrovala? došlo mi je. a zakaj je junakinja filma «Život drugih» skočila pod automobil? Ana  pod vlak! one su to više zbog drugih, jedna je izdala svojeg muškarca obavještajcima. Ana, dobro, to svi već znaju, to je lektira. a ja? ja sam to napravila zbog sebe.

kad mi je dobro išlo nisam se namjeravala ubiti. kad je krenulo nizbrdo, i kad su me ostavili svi moji muškarci osim mojeg muža (a on je, ponavljam, ishod semantičkog krivog grananja riječi muškarac pa muž, vraga crnoga) onda sam  uzela arsen. a kaj, svi se trujemo, ali u manjim dozama. sigurna sam da vi pijete, ili pušite, da ste izloženi raznim stresovima. svi moramo jednom otići, a ja sam to učinila malo dramatičnije od drugih. i nisam neka kršćanka pa to se vidi iz priloženoga. ali zato je Flaubert rekao: Emma, to sam ja. to me jedino razljutilo. kako on može biti ja, kako je to nespretno rekao. on, toliki stilist. eh, eh! ipak,  opraštam mu. ali ne Rodolpheu, ne tom gadu. njemu nikada.

DON JUAN

ima li smisla da ja govorim nakon Emme. pa mi smo

prirodni neprijatelji: ona zavodi, ja zavodim, tko će koga

nitko ne može biti žrtva. svatko voli sebe. mi se nađemo, tako,

a ona kaže: «zar misliš da bih pristala biti jedan od tvojih komada? ti si don Juane, raskalašen čovjek, to svi već znaju, a meni treba čista duša.»

«pa sve ti to mogu dati ja» – kažem joj. «ali kako, kad znam da si ti don Juan, da ćeš me ostaviti na kraju, da voliš samo svoju mamu, i sebe, i tako…» – tu je malo stala, ostavila mogućnost da je pokolebam.

«ali Emma, ti si po prirodi naivna. otkud ti odjednom sav taj psihoanalitički aparat, to prodiranje u srž mojeg bića?»

«a gle, stari, pa ništa se ionako nije dogodilo. ja sam imala svojeg Leona i Rodolphea, i Charlesa, da (ha ha), i još jednom da budem naivna?»

«da, želim upravo to, da povratiš sav svoj idealizam, iz ljubića koje si čitala…» «da, da, a ti?

da nisi homoseksualac, znaš pročitaj si malo što kaže Judith Butler (ili je to Shoshana Felman, ups) da su najmačoidniji muškarci zapravo znaš već, to….» (tu se Emma malo gnuša).

«eh, draga moja Emma, ajmo to isprobati. ali nešto ti još moram reći: znaš, volim žene, volim žene s krivim prstenjem na rukama, volim žene s rasporkom, žene bez rasporka, istinske ljubavnice, i one koje simuliraju, volim ljubiti njihov nos, njihove doskočice su mi zanimljive, ali gledaj, to kad me pitaš hoćemo li trajati, to ti ne mogu reći. sreća kratko traje, kad bi bila vječna, ne bi bila sreća. euforija je tu, približi mi se i ne misli tom lijepom glavom, hajdemo na sve ili ništa.»

a Emma je samo šutjela. na kraju, rekla je ovo: «ja imam prednost, jednu značajnu prednost. znam da ću moći okončati svoj život, tako je to uredio moj autor» (hvala, Gustave: ali, jesi li i u tome kao ja? koji ti je  bio bog, kako si tako nešto glupo mogao reći). a  ti don Juane? jesi  li vrijedan igre na sve ili ništa? ti koji se ne usuđuješ misliti o smrti, koji se bojiš kad spomenem bolest, počevši od prehlada. ah, razmislit ću još. daleko je jutro.»

(text je preuzet sa :: http://www.kuda.org/en/node/3033 )

Dijalog o dva sistema sveta, bis

400 godina posle Galileja, konačno i u Limerleu

Škola najboljeg (u nama)

Ako bi na jednom primeru trebalo pokazati da i danas traje razgovor koji je 1632. započeo revolucionar nauke u mračnim vremenima, Galileo Galilej, u svojoj knjizi Dijalog o dva sistema sveta najbolje je neupućenom objasniti da siđe na železničkoj stanici Guvi (Gouvy), duboko u belgijskim Visokim Ardenima i da prevali jos 4 kilometra do zaseoka Limerle (Limerlé), na samoj granici sa luksemburškom grofovijom. Upravo u Limerleu suočiće se sa autentičnim primerom savremene Galilejeve podrške kopernikanskoj teoriji univerzuma, koja i dalje revolucionira modernu nauku i horizonte saznanja, naspram mnogobrojnosti, nažalost još uvek postojećih, pobornika imobilnosti (zemlje), i svega na njoj.

Nedavno pokrenuta srednja škola Nomadska pedagogija (Pédagogie nomade) u Limerleu deo je starijeg projekta kooperativne i kolektivne organizacije Putešestvija na vidiku (Périple en la demeure) koja na ardenskoj farmi iz 18. veka okuplja već više godina raznorodne programe u sazvezđe filozofije, poezije, solfeđa, inovativne pedagogije, permanentnog obrazovanja. Njeni suvlasnici (ukupno stotinak) opremili su je sopstvenim radom i zajedničkim ulaganjima, velikom peći na drva, peći za hleb, klavirom, drvenim amfiteatrom, zvučnom i svetlosnom miksetom, kao i jakom idejom da su granice mogućeg uvek u “nemogućem”. Departman za filozofiju Univerziteta u Liježu (Liège) dobio je svojevremeno tako jednu “katedru” više u seoskom departmanu Visokih Ardena, atelje filozofije za SVE, postavljajući temelj novom tipu organizacije i mišljenja, mišljenja kroz akciju i organizaciju, mišljenja nove vrste društvene i kolektivne participacije i – zašto da ne – stvaranja Drugačije škole frankofonske zajednice (Projet d’école différente en Communauté Français). Rečeno učinjeno. Posle opservacija nekoliko srednjih školi sličnog tipa u Francuskoj, projekat neeksplikativne, već istraživačke pedagogije koji pruža još jednu šansu svima (uključujući i one iz različitih razloga izašle iz školske norme) i promišlja novi odnos škole i demokratije) (1) predat je frankofonskom Ministarstvu obrazovanja u Briselu.

Oslanjajući se na ključnu teoretsku knjigu francuskog filozofa Žaka Ransijera (Jacques Rancière) Učitelj koji ne zna (Maitre ignorant) (2) i iskustva aktivne političke rezignacije jednog, na primer, Gandija, hipoteze ove škole su: jednakost inteligencija svih (đaka među sobom kao i svih đaka sa svim profesorima), pedagoški proces koji se odvija u oba pravca (profesori približavaju znanje učenicima, ali i od njih uče), autonomija rada, aktivno ućešće u svim segmentima rukovođenja škole (od kuhinje do sekretarijata, kako đaka tako i profesora), nepostojanje hijerahijskog kadra, put ka samoorganizaciji kao put do odgovornosti i novoj vrsti društvenog projekta kolektiva. Rečju, projekat nove dimenzije filozofskog, političkog i pedagoškog. Kao takav dobio je podršku nacionalnog ministarstva obrazovanja i prva škola ovakvog “samoupravnog” tipa u Belgiji otvorena je ovog septembra.

Na sajtu udruženja Périple en la demure, od kojeg je inicijativa škole potekla, stoji još da se odluke donose putem “sokratovskih konverzacija” članova koji su udruženi po principu “kolektivne svojine”.

Ovde prestaje sve ono što smo znali i pre odlaska u Limerle. Ali ono što smo in praxis zatekli pod snegom i pobrđima Ardena čudesnije je i od najčudnovatijeg šarenog artičkog cveća koje cveta i ispod leda, a za koje je Rembo (Rimbaud), Ardenac takođe, tvrdio da ne postoji (“le fleur arctique n’existe pas” – Poème Barbares).

Šarene, drvene table sa rukom ispisanim aforizmima, uputstvima Rene Šara (René Char) za “školu života”, koje umesto uobičajenih panoa signalizacije usmeravaju unutrašnja kretanja (trajets intérieurs) lokalnih đaka. Pomenućemo samo jedan – “Nametni svoju šansu, stegni svoju sreću i idi prema sopstvenom riziku. Gledajući te, navićiće se” – na fasadi i u samoj školi. Oni su najlepši primer poetizacije pedagogije, onoga što je Aragon nazvao, dozivajući poeziju, “šarenim rubljem na mansardi reči”. U Limerleu se na sve strane suši šareno rublje reči, a na mansardi koju su svojeručno uz pomoć profesora u slobodnim vanškolskim aktivnostima napravili, spavaju oni učenici koji žele da i preko vikenda ostanu u ovoj školi! U velikoj zajedničkoj prostoriji između sofa, stočića, stolova i klupa u kojoj učenici do podneva provode jutarnji samostalni rad na jednom od predloženih i izabranih programskih ateljea (na primer “Živeti u SAD , košmar ili san?”, “Abecedar škole, po ugledu na Delezov”) služi se i ručak koji dvonedeljna ekipa učenika i profesora sprema (posle čega red dolazi na druge) (3). Popodnevni rad je “klasičniji”, namenjen radu prilagođenom “strogom” belgijskom standardu srednjeg obrazovanja opšteg tipa i odvija se u jednoj od nekoliko učionica-kabineta u kojoj su đaci suočeni sa grupnim, kolektivnim radom. Škola broji 60 upisanih srednjoškolaca (poslednji upisi na polugodištu su upravo u toku) iz svih krajeva Belgije, čak i Pariza. Ocenjivanje je opisno i “fotografsko”, reprezentuje uvek stanje, i nikad ne anticipira sankciju.

Vratimo se na sam početak ove dugačke misli. Kako nas je škola pod snegom, u kojoj trenutna unutrašnja temperatura učionica ne prelazi 15 stepeni (čekajući na obećane fondove Ministarstva!), ali zato temperatura “unutrašnjeg sagorevanja” jeste blizu idealne, podsetila na Galilejev dijalog između tri izmišljena junaka, Salviatija (mudrog čoveka), Sagreda (čoveka željnog istine) i Simplićija (koji misli šta mu drugi kažu), a čija je radikalnost prvog, u oličenju samoga sebe, koštala Galileja (gotovo) Inkvizicije? Zašto su nas profesori, ali pre svega đaci, ove škole podsetili na kolektivnog junaka Salviatija (Salviati) iz gore naslovljene knjige, dakle Galileja samog, pobornika novog i “jednog od 2 svetska sistema”?

Odgovor se nameće sam. Lucidnost i odvažnost “pedagoškog subjekta Limerle” nasuprot današnjim mnogoljudnim Simplićijima (Simplicio), sagovornicima, kako im samo ime kaže, nespremnim da razmišljaju svojom, umesto glavom “Crkve”, uspeva da pridobije svakog Sagreda (Sagredo), “poštenog čoveka” koji, želeći da svet razume, stigne u Limerle, ulažući tako napor da se po opštem “mraku i pustinji” probije izvan uvreženih mišljenja. Elokventnost limerleških đaka (od trećeg do šestog razreda gimnazije za uzrast pretežno od 15 do 20 godina), erudicija, rečnik, posvećenost toposu ove škole, njenim projektima, njenom idejnom ali i kamenom, materijalnom dovršavanju, učinili su od celokupnog subjekta n-ove pedagogije (đak + profesor) kolektivnog junaka Salvatija-Galileja koji svodi na ćutanje sve Simplićije ovog sveta, uspevajući da svojom hrabrošću, samostalnošću i autodisciplinom (koja se takođe uči!), pokaže da oni koji ni dan danas ne veruju da se svet pokreće “izgovaraju gluposti velike poput samih sebe”. (4)

Sve ono što su veliki francuski filozofi jednakosti i emancipacije, Žak Ransijer i Alan Badiju, kroz svoja teoretska raskrčivanja i pošumljavanja zasadili na proplancima novih društvenih organizacija, demokratije bez navodnika, deobe osetljivog (partage du sensible), intuitivnih premeštanja, nužnoj promeni mesta, školi za SVE – definitivno nije mrtvo slovo na papiru. U Limerleu će vas sačekati obrisi velike Ideje koja je svoju formu našla u ardenskom kamenu, betonu, drvetu, zemlji, u programu inspirisanom Rene Šarovim uputstvima za raspršivanje poezije i Remboovim “logičnim pobunama”.

Rembo nije verovao da arktičko cveće postoji. Potvrđujem da ga je nas nekolicina videla usred (velike) zime. Dobro si uradio što si otišao Arture Rembo. (5) No, i mi što smo u tvoje krajeve došli. Vulkan Limerle upravo izbacuje ljudsku lavu. Zajedno sa polarnim petolistima. Ko ne veruje, neka ode da vidi.

Ivana Momčilović

deo ekipe (6) scenskog istraživanja po tekstu Učitelj koji ne zna (Maitre ignorant) / Emancipovani gledalac (Le spectateur émancipé), Žak Ransijer (Jacques Rancière)

Januar 2009

(1) “Danas srednja škola ne doprinosi emancipaciji i integraciji svih u društvo. Ona proizvodi veliki broj isključenih”, Benoa Tusen (Benoit Toussaint), profesor, član Périple en la demeure, jedan od suosnivača škole u Limerleu.

(2) “On (učitelj koji ne zna) ne podučava svoje đake svom znanju, on ih upućuje da se otisnu u šumu stvari i znakova, da saopšte šta su videli i šta misle o tome što su videli, da to provere i učine ga proverljivim”, Žak Ransijer (Jacques Rancière).

(3) Još jednom čestitke za rižoto od blitve i spanaća!

(4) Navod iz izvrsne knjige za “decu”, vezan za Simplićija, Galilej i Anštajn (Galilée et Einstein), Fransoaz Balibar (Francoise Balibar), édition Bayard, Petite conférence sur la science, koju trenutno čita Kosta (11 godina). Preporučujemo. I za “velike” i za “male”.

(5) Naziv istoimene poeme Rene Šara.

(6) Po abecednom redu: François Beukelaers (glumac), Cédric Legoulven (glumac), Ivana Momčilović (dramaturg), Anny Czupper (glumica), Liza Penkova (plesačica)*. Izmedju ostalih škola sa čijim su učenicima i đacima podelili svoje istraživanje, učesnici su boravili i u Limerleu.

*Liza Penkova, dugogodišnja plesačica trupe Rosas: http://www.rosas.be/, boraviće u Beogradu, u okviru razgovora o Emancipovanom gledaocu, Jugoslovensko Dramsko Pozorište, 30.3. 2010, 20h 30.

Više o školi, na sajtu http://www.peripleenlademeure.be/spip.php?article165

(The paper is based on inspirational discussions with and relentless supply of relevant literature from a dear comrade Stipe Ćurković and it will be deliver as a lecture on ASCA conference :: http://www.hum.uva.nl/asca/news.cfm/2F204DAB-1321-B0BE-A40047342B0FC94F )

A contribution to a critique of the political economy of the post-socialist transition in former Yugoslavia

1. The structure of national(istic) ideologies in post-Yugoslav transition

Resurge of identitarian politics based on ethnicity in countries, emerging from the break up of SFRY (Socialist Federal Republic of Yugoslavia) is, at least in mainstream media and research, usually presented as, however problematic and violent, the continuation of each nation’s historical »coming to itself« and as the »natural« end of each nation’s historical trajectory, which must end with an independent state, consisting of one nation only. According to such narratives, unlike their Western sibling nations, who got their indepedent states much earlier, post-Yugoslav nations had to suffer an unnatural historical turn in the form of socialist federal state, described by certain conservative historians as another (as in after the Austro-Hungarian empire) »dark prison for the nations«, whose »springtime« (as in »springtime of the nations«, a poetic name for national uprisings, presenting attempts to break free from the Austro-Hungarian yoke in 1848) was delayed for further 50 years by bloody communist dictatorship.

In this view and as written by mainstream historiography in the region, nation is the sole subject of history and national history means a predetermined trajectory, a certain linear progress towards nation’s self-fulfillment – this self-fulfillment being an ethnically homogenous nation-state with capitalist mode of production and parliamentary democracy as political system. National history – as the only history worthy of being written – of South Slavic nations is then interpreted as a series of rude interruptions of this continous and linear progress. South Slavic nations had, since their very arrival on the Balkan peninsula (I am focusing on the review of the mainstream historiography and leaving aside the most bizzare theories on Slovenians’ origin in ancient Venetians[1] and Croatians’ in Iran as supposedly original Aryans) suffered opression and foreign rule: from Byzantines, various Germanic and Gothic tribes, Ottomans, Venetians, Austro-Hungarians, Napoleon’s French etc. to, finally, domestic opression and supression of the natural course of their development by the hands of the domestic communist tyrants in the second half of the 20th century.

Most post-Yugoslav history textbooks thus involve a quatripartite schema of national history, beginning with a mythical era of freedom and independence in the ancient tribal Slavic society. In Slovenia, this period is exemplified by the Karantan state from the 8th century A.D., rougly corresponding in territory to nowaday’s Slovenia, whose political system was supposedly tribal democracy with elected chieftains and egalitarian social structure.[2] It is a classical case of projection of contemporary ideologies of one nation, one territory, democracy and sovereignty, into mythical past, where everything was supposedly already idyllic and perfect.[3] This mythical era ended when Karantania was subsumed under the Frankish empire and so the historical calvary of the Slovenian nation began, representing the second part of the historical journey towards self-fulfillment through suffering and opression under Franks, Germans, Austrians, Turks, Italians and, finally and that is the third stage of the journey, Yugoslav communists. Opression under domestic communist elites and a centralised rule, based in the capital of SFRY, Belgrade, is in this perspective seen as the last stage of succesive foreign dominations, as opression of South Slavic nations by one of their own, the Serbs, culminating in Slovenia’s declaration of independence in 1991 and Serbian territorial agression in the Yugoslav wars in 1991-1995. The story ends with the nation’s newly found freedom and independence after centuries of suffering under foreign domination.

This narrative has an obvious dramatic structure – it begins with a portrayal of ancient Eden and picks up pace with the fall from grace and thousand and some year long search for paradise lost, reaching its dramatic peak with the bloodiest and cruelest opression of all, the communist rule, before coming to a happy end with an indepedent state – which corresponds to its ideological message. The message is, obviously enough, that each nation, sooner or later, arrives at its historical destination, ie. an independent democratic and capitalist one-nation-state, and that such historical trajectory is a kind of natural neccessity, which nevertheless does not diminish the importance of those who had fought and suffered for the nation. National independence thus signifies the end of history. At least this is the case for Slovenia and Croatia, while in Bosnia the ideal of the ethnically homogenous state, despite Milošević’s best efforts, has not been attained, although the country is still divided and politically organised, under the EU and UN patronage, along the ethnic lines. In Serbia, the situation is also specific – Serbian mainstream historiography and a big part of its official politics sees Republic of Srpska (part of Bosnia with predominantly Serbian population), parts of Croatia, Montenegro and especially Kosovo as a lost national territory and Serbia as nation divided between several states, still suffering historical wrongs and still not reaching the end of its historical journey. But, nevertheless, all of those narratives still belong to the same ideological horizon and are structured in the same ways as Slovenian and Croatian national(istic) myths – nation is still the sole subject of history, which is itself seen as a linear and teleological progress towards nation’s self-fulfillment, the only difference being that in Serbia’s case it has not been quite attained yet.

It is obvious that such manner of narrating history has a directly apologetic character – it presents current social, economic and political situation as a peak of history, as the most developed and, at the same time, neccessary and natural socio-political order. In concrete terms this means apologetics of the establishment of the Schengen border on the Eastern border of Slovenia, legal persecution of the immigrants without papers, their imprisonment in the »collection centres for the foreigners«, selective measures when receiving refugees from the Bosnian war and similar neo-fascist state policies in the name of the »finally attained Slovenian national confidence and sovereignty«, the infamous erasure of 18.000+ people from the permanent residence registry in the name of »protection of the body of the nation against those who would wish to harm and pollute it and who were against Slovenia’s independence«, and psalms of praise for the free market and parliamentary democracy in the name of »rejoining our economically developed and politically advanced European brethren«. Not only does the narrative of national history provide a quasi historical and quasi-scientific basis for pro-capitalist and pro-democratic discourses – which interpret structural disfunctions (such as political corruption and mass unemployment) of both as neccessary features in transition from dictatorial regime and as remains of its backwardness and brutality, not as neccessary sub-products of the normal and routine functioning of an already full established capitalism and parliamentary democracy[4] -, its fervor for democracy and Europe also has a dirty obverse side – the blatant racism of such discourses.

To be in favor of democracy and Europe, one has to, within the Yugoslav socio-political context, also be against Balkans and its backwardness. Love for Europe neccessarily contains hatred for other South Slavic nations, who don’t understand democracy, adhere to primitive religions (orthodox Christianity and Islam), are violent, bloodthirsty, prone to wars and authoritarian rule, territorially agressive, economically backward and culturally primitive.[5] Reunion with Europe means abandoning Balkans and, in this regard, the 90s presented an absurd race of once Yugoslav nations to present themselves as the only ones worthy of the ascension into heavenly kingdom of Europe at the expense of other South Slavs: Slovenians were fiercely digging up their close cultural connections with the Germanic world (temporarily forgetting about their centuries long opressive rule, which obstructed the historical self-fulfillment of the Slovenians), Croatians presented themselves as the last defenders of Catholicism, Serbs as the last defenders of Christianity as such against  Islam etc. During the 90s, the discourse of the official politics in the post-Yugoslav space (with the exemption of explicitly anti-Western and anti-EU politics of Milošević’s regime, which resented the West for not recognizing the crucial role of Serbia in defending European civilisation from islamic barbarism) was dominated by the racist vel[6] – Europe or Balkans.[7]

Thus the conclussion of epic ullysseian journey of post-Yugoslav nations also includes racist distancing from all other post-Yugoslav nation (with corresponding violent effects: Yugoslav wars, ethnic cleansing, abyssmal treatment of Bosnian refugees in Slovenia, border harrasment, ruthless exploitation of cheap work force from Bosnia and Serbia in Slovenia and Croatia etc.). The end of history is not reached by, for and in itself, but in relation to distance achieved toward the Balkanian Other – cultural, economical and political progress of each post Yugoslav country is measured by the distance separating it from uncivilized, poor, miserable and undemocratic Balkans, and, by the same token, by the closeness to democratic, advanced, developed and democratic Europe. It is no coincidence, then, that Slovenia’s entry into EU and NATO in 2004 united otherwise mutually hostile conservatives and liberals in common celebration of this final confirmation of the end of history – for Slovenia, at least, while the Balkanians still have to struggle in the mud of its barbaric and backward history. Cruelty towards Balkanian other thus became a measure of one’s progress towards European civilisation.

2. Post-Yugoslav nationalisms in European economic and political context

As shown thus far, domestic ideological condition for (re)joining the developed Europe in the post-Yugoslav case was ethnically exclusive version of nationalism, modeled after its 19th century precursor, characteristic for the period of the »springtime of nations«. A connection was thus being established between the final national liberation in the form of independent new nation-states in 1991 and its supposed historical first attempt in 1848 South Slavic national uprisings within the Austro-Hungarian empire. Ideological function of this connection is twofold – to re-connect the history of post-Yugoslav nations to that of Central Europe, ie. to point at the last historical instance when they were truly a part of the common European historical processes (before the communist regime violently disconnected the same nations from the European history and locked them into half of a century of darkness by preventing them from following their natural historical course) and, at the same time, to downplay and obscure socialist politics regarding and methods of resolving the national question. Although mainstream historiography claims that there was nothing, apart from darkness and suffering, for nations in socialism, national question was one of the primary political preoccupations of the Yugoslav communists. In 1943, national question was one of the primary topics of the AVNOJ (Anti-fascist Council of the Nations of Yugoslavia) congress, during which the socialist Yugoslavia was established. However, there is a crucial difference between the transitional neo-masarykian nationalism and communist/partisan idea of nationalism.

Nationalism was an integral part of the anti-fascist resistance on the Yugoslav territory during the 2nd world war, and a lot of appeals were being made to people to join the partisans in order to preserve their national language and culture and similar. These appeals were a part of progressive politics of national liberation – since the people of Yugoslavia were being attacked on the basis of their ethnicity (long term Nazi plans even included a wholesome extermination or at least enslavement of Slavs), they were forced to respond and resist on an ethnic ground. Since the occupators lead an active policy of »denationalisation« (ruse of history – and the lack of historical memory on the part of the post-socialist elites – wanted that post-socialist process of privatisation of once public property – industry, banks, health, education etc. – bore the same name), Yugoslav partisans at first fought for preservation of national languages and cultures. In historical circumstances of fascist occupation even speaking or writing in Slovenian was already an act of political resistance, since Slovenian literature and the use of Slovenian language was strictly forbiden and could lead to inprisonment or even death sentence. Later on, especially during and after the AVNOJ congress, national politics of the partisans became more precisely articulated – each Yugoslav nation was guaranteed its basic rights, such as rights to national language and culture, but these rights were also tied to a certain emacipatory vision of social and political development (that of socialism).[8] AVNOJ declaration also included an uncompromising condemnation of collaborators as traitors of the nation and had thus shown that national politics, as practised by Yugoslav partisans and communists, did not mean a historical fullfillment of a single nation and, therefore, was not ethnically exclusive (as opposed to the post-socialist nationalisms) and that nation was not understood as a homogenous whole, but as politically and socially divided and as just one among many other relevant political categories (such as class and working people). Anti-fascist struggle and subsequent development of socialism understood national politics as inclusive and based on the notion of solidarity, as exemplified by the slogan »brotherhood and unity of all the nations and nationalities and Yugoslavia«. Consequently, Yugoslavia was established not on the basis of common blood, belonging to common soil, ie. not in terms of identitarian politis, but as federation of nations united by their resistance to fascism (and all other forms of identitarian politics) and their common vision of a new, socialist society.

In stark opposition to this, nowaday’s post-socialist nationalisms represent a return to identitarian politics, ie. they are based on identity and culture, not on common political goals and unity in revolutionary struggle. Moreso, the return of the identitarian politics in its most violent and brutal form during the Yugoslav wars took place under the banner of folkloristic revivals and rehabilitations nationalistic world war two collaboration, domobrans in Slovenia, ustashas in Croatia and chetniks in Serbia. This rehabilition remains an important part of mainstream historiography in all of these countries even today. Such supersession-by-regression of socialist revolutionary national politics was at first, in the early 90s, wellcomed by and applauded to in the Western Europe – Slovenia’s independence was praised all around and prominent French new philosopher Alain Finkielkraut stayed forever true to Tuđman despite his authoritarian rule and ethnic cleansing of Croatian Serbs during the war. But after the final act of Yugoslav wars – NATO’s bombing of Serbia in 1999 – European enthusiasm, which was principally an ethusiasm for the fall of really existing socialism, began to fade. Euphoric post-Yugoslav nationalistic political elites began to receive a cold shoulder from Europe and concerned remarks from liberal EU officials and NGOs about the state of nationalism in the former Yugoslavia began to multiply. When their high hopes of national self-fullfillment hit the wall of EU’s realpolitik, the process of European integration of post-Yugoslavia disclosed militant nationalists as the dupes of transition. What was already obvious to anyone not infected by nationalist deliriums, raging across the region in the 90s, when Dutch UN company left Srebrenica’s Bosnian residents to be massacred by the army of Repulic of Srpska in 1995, namely that Europe is totally indifferent to the national dimension of post-Yugoslav development, even if it means genocide, started to dawn to even the most zealous nationalists when prosaic basic economic aims of Europe (opening up of Yugoslav borders to free trade and foreign investment) were met.

While violent and militant nationalism was crucial for the destruction of the multi-national socialist Yugoslav federation, post-Yugoslav nationalisms started to prove troublesome, since they could again »destabilise the region« and therefore pose a threat to bussiness interests vested in the region, or lead to a protectionist economic policies to counterweight mass unemployment and decline of social rights, both resulting from restoration of capitalism. With the combined effort of pressure from the EU, grassroots activism of regional NGOs and domestic liberal intellectual and political elites, the most extreme and influential fractions of post-Yugoslav nationalists were, after the deaths of Tuđman and Milošević, succesfully tamed and marginalised. In the 00s, European integration was not anymore seen as the final achievement of the nationalist dreams, but as a triumph of moderate and democratic pro-European liberal fractions of the post-Yugoslav political elite against the violent, blood thirsty and archaic nationalists. Nationalists were – despite them being most overt and fervorous anti-communists in the 90s and the ones whose political ideology and practice contradicted those of socialism the most, – grouped together with the communists as belonging the last stage of the dark Balkanian past (in accordance with a liberal stereotype – whose wide acceptance among the political analysts and newspaper commentators can only by matched by its horrenderous historical untruthfullness – of »Milošević as the last communist«), ending with the tragic Yugoslav wars, but paving way to democracy and European integration. Heroes of the national independence thus became the scapegoats of its realisation.[9]

Post-Yugoslav extreme nationalists became victims of their own blindness. Their nationalistic fervor prevented them from seeing that EU’s primary interest in the dissolution of Yugoslavia (and other socialist federations) was not a support for their »imprisoned« nations’ self-fullfillment, but a prosaic economic calculation. After all, the EU was founded on two basic pillars: neo-classical economics – meaning free-tradism (abolishment of all barriers, such as protective customs and tariffs, to free international trade), privatisation of all public institutions, services and utilities, monetarism (reduced public spending, limited money supply, high interest rates) and anti-workerism (reduction of wages and the level of employment, »flexibilisation« of the labor force market, abolishment of workers’ rights and benefits) – and the idea of loose supranational federation, devised by one of the founding fathers of ordo-liberalism (a precursor of neo-classical economics) Friedrich von Hayek as more adequate to neo-classical economic policies than ordinary nation states.[10] Yugoslavia fell apart just as these two processes finally, after decades of inter-EU class and inter-state struggles, negotiations, compromises and delays, came together. Post-Yugoslav states came into being when EU was already more or less fully-established single market, single currency, monetarist, free-tradist and post-nationalist supranational institution (the introduction of euro and the signing of the Maastricht treaty, two cornerstone events for the formation of  the EU as we know it today, happenned in 1992).

So both post-Yugoslav nationalist ideology and its material and institutional correlate, an anachronistic 19th century style nation-state, contradicted ideological and political tendencies of the then EU – but they were, however, neccessary preconditions for the destruction of the socialist federation and proved of use in the process of integration of the post-Yugoslav states into (above all) common European market. While extreme nationalism was, after it completed its dirty work during the Yugoslav wars, relatively quickly – but not without tensions and bitter tears from disillusioned nationalists, often turning hostile to the idea of united, united Europe – discarded, marginalised and replaced by the post-nationalistic ideologies of neo-functionalist interest group pluralism and technocratic management,[11] the new small nation-states remained usefull and preserved their importance. Their main economic function and importance in the new historical circumstances was the role they had in the rather harsh and agressive dissolution of previously existing economic ties and connections between socialist states of the Eastern Europe.[12]

A federation, even with capitalist mode of production restored, would still hamper Western economic interests somewhat, since it would mean a relativelly big domestic market and production focused on domestic demand, while the Western business elites desired Eastern cheaper work force for themselves (to reduce their production costs) and the destruction of Eastern industry, which was previously, because of the iron curtain and limited trade connections between Eastern and Western Europe, mainly East oriented, but could, in the new circumstances, present a potential competitive threat to Western industry. The emergence of several small nation-states, on the other hand, came quite handy and was therefore never challenged, even if it meant tolerating genocide on Europe’s doorstep. Liberal political and economic elites of these new states, although they mostly discarded the more troublesome inward identitarian component, retained the racist outward component of nationalism, placed themselves in a position of local compradors, turned their backs to economic cooperation with other post-Yugoslav states and heartily embraced any economic directive the European brethren threw their way. Few years was all it took for once incredibly strong Yugoslav industry to be all but abolished through the process of wild privatisation, which not only changed the ownership structure of the factories, but forced most of them to close down shortly after as well.[13] Industrial competitive threat was quickly and efficiently put down, much to the pleasure of Western business elites.

After the utter destruction of their predominantly industry based national economies (with an exception of Slovenia, which underwent a so called gradual privatisation and managed to retain a certain degree of social welfare and economic sovereignty), post-Yugoslav economies were left to the mercy of the WTO, World bank, IMF and EU’s economic policies. Their role in the context of the European economy ever since has been to present a kind of sub-contractors in accordance with the neoliberal trend (sometimes called »Toyotism«) to cut down production into the smallest possible units, which serve as providers of component parts of the final products and are in mutual competition with each other. Instead of previous mutual economic cooperation and development of their productive capacities, post-Yugoslav states are now entagled in fierce competition with one another, offering their »partly finished products« in the form of public infrastructure (which is a perfect investment opportunity, since it has been already built and developed with public funds and therefore costs include only maintenance and, for Western standards, negligible wages, while the profits are, since each member of the population uses it on a daily basis, enormous) and cheap work force to the Western big business.

Relationships between post-Yugoslav states went from typically socialist internationalist solidarity and economic cooperation to typically capitalist competition, leaving all of them miserable and impoverished.[14] Local pro-European liberal comprador elites, responsible for this process, are proving themselves to be equally duped as the previous nationalists ones – instead of imagined and desired European economic development, welfare and growth, the process of the European integration brought nothing but pain and misery. On the other hand, rebellious youth and workers, occupying universities and factories all over ex-Yugoslavia in resistance to neoliberal transition, have already realised that humanity won’t be happy until the last nationalist is hung by the guts of the last pro-European liberal.

[1] The most recent development in this field, supposedly supported by a DNA research analysis, is that Slovenians originate from Scandinavia and came to the Balkans a good century earlier than the Slavs – but were later »slavicized« by them because they were too few in numbers to retain their original ethnic identity. This »theory« is an attempt to ground a distinction between Slovenians and the Slavs in genetical/biological terms and, as such, to further support the claim that Slovenians are entitled to join developed Europe, while South Slavs are not. Still, the DNA analysis in question makes one wonder what could scientific criteria for distinguishing Slav from non-Slav genetic material be.

[2] According to some sources, Karantan state presented an inspiration for none other than Thomas Jefferson when establishing the American version of democracy.

[3] Karantan symbol, a black panther, is also a symbol of today’s Slovenian neonazist skinheads. It is very important to emphasize that Karantan story represents a wagnerian/nietzschean romatic fairy tale of a virilic heroic pure bred tribe, ie. a fantasy not of engelsian »prehistoric communism«, but of exalted brotherhood of warriors, endowed with contemporary machistic and chauvinistic stereotypes.

[4] See also Primož Krašovec’s »Revisionism and Yugonostalgia« (currently in print, to be published soon).

[5] In some cases, this racism is also projected inwards in a form of resignated self pity of the post-Yugoslav left, desoriented after abandoning communist and socialist ideas – for a case of study of such ideology in Croatia, see Stipe Ćurković’s »A new notion of democracy?«, a lecture at Historical Materialism conference at Birkbeck College, London, 27.11. 2009. By formulating their contempt for Balkan’s supposed backwardness and barbarism as self-deprecating whining about their own nation’s civilisational inadequacy, certain civic society liberals avoid the trap of being blatantly racist (as they would be if they would speak the same about any othe nation), while nonetheless remaining within the confines of the same racist discourse.

[6] On vel alternative, where choosing one element among the two means losing both and choosing the other means keeping just the one chosen, whereas you start in possesion of both – a classic example is a robber’s »Your money or your life!« – see Jacques Lacan’s Four fundamental concepts of psychoanalysis.

[7] For a detailed analysis of the Europe – Balkans vel see Rastko Močnik’s 3 theories (pp. 142-161, 181-183).

[8] For a precise study of the politics of AVNOJ and its relation to the national question see Ozren Pupovac’s »Project Yugoslavia: The dialectics of the revolution« in Prelom 8, pp. 9-23.

[9] For a case study of the ideological division of labor between nationalists and liberals in contemporary Bosnia and Herzegovina see Nebojša Jovanović’s »Anti-fascism between two deaths: The Bosnian intellectual elite and its civic liberal revisionism,« in Lev Centrih, Primož Krašovec and Tanja Velagić (eds.) Uneventment of history, pp. 151-163.

[10] See Bernard H. Moss (ed.) Monetary union in crisis.

[11] See same book, chapter 4: »Theories of integration: American political doctrines.« (pp. 74-92)

[12] See Peter Gowan’s »Neoliberal theory and practice for Eastern Europe.«

[13] According to a Serbian trade union activist (quoted from the footage in Želimir Žilnik’s film »The new school of capitalism«) no factory in Serbia survived more than two years under private ownership. The example of Cezch car producing company Škoda, described in Gowan’s article, is telling as well. See also an article in Novi list (in Croatian) about the fate of the machine tools factory Prvomajska, once a leading manufacturer of component parts for heavy machinery, which went bankrupt soon after being sold to German private company: http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285C2863285928592863285A285828582861286328A2288F28632863285C285D285F2858285D285C28632863286328592863T

[14] Slovenia, as the most developed post-Yugoslav state and the only one that is already a member of the EU, bases its entire construction industry on the ruthless exploitation of undepaid immigrant workers from Bosnia, who work without papers and therefore any social rights and security, with state authorities looking away not to hamper Slovenia’s »economic miracle«, of which enormous profits made in the construction business at the expense of immigrant workers are a very important part. It is only in the abyssmal conditions of the working class, which today resemble those described by Engels in his study of the English working class, and not in the romantic visions of national self-fullfillment, that post-Yugoslav states succeeded in their »le grand retour« to the 19th century.

Ukoliko je politika mišljenje, onda se ne može govoriti o paru i antagonizmu teorije i prakse, jer politika (=praksa) je mišljenje (=teorija) koje se može misliti iz sebe. No, ukoliko je politika mišljenje, a svaki je subjekt politički, onda se politika retko događa i malo je (političkih) subjekata. Mi živimo u epohi u kojoj se politika sprovodi kao zaborav politike i u kojoj je političko reprezentovano državom. Pravo i partija također su državne kategorije, a ne političke. Utoliko ne treba zaboraviti da se politika kao mišljenje ne sme brkati sa Državom i sa sistemom koji se danas može obujmiti izrazom kapitalo-parlamentarizam. Politika kao mišljenje ne može biti uređena u državi, jer država ne misli, država funkcionira. Politika emancipacije uzima jednakost kao aksiom, a ne kao cilj delovanja. Ona je sloboda, dok je država potčinjavanje. Glavno pitanje novih oblika politike je pitanje politike bez partije i politike koja se odmiče od države. No koje bi onda bile nove forme organizacije politike, ‘nove alijanse’, i da li je uopšte moguće govoriti o istraživanju drugačije politike – politike koja bi reformulisala komunističku hipotezu i koja bi bila emancipacija za sve? To dakako ne bi bila neorganizovana politika, već politika ”organizovana na osnovu discipline mišljenja političkih procesa, a ne prema uzajamnom obliku sa oblikom države” (Pregled metapolitike)

KOMUNIZAM JE JEDINA IDEJA U ISTORIJI

Nakon ‘mračnih raspada’ komunizama, propagandistički diskurs nam kaže kako se radi o smrti komunizma (jedine ideje koja je bila ideja emancipacije za sve) i slavi politiku koja održava hijerarhiju mesta :: onih malobrojnih koji su vlasnici i čiji cilj je neprestano bogaćenje, i onih koji su eksploatisani. To slavlje se naravno prikriva u liberalni diskurs proklamovanja jednakih mogućnosti za sve u ovom našem divnom konzumatorskom svetu, u kojem sva bogatstva maltene rastu na drveću – potrebno je samo izaći u vrt i ubrati ih. Tačnije, potrebno je napisati projekat, konkurisati i ući u zverinjak konkurencije, ne bi li se otimalo za voćke, koje neće pripadati svima, nego će parlamentarna demokratija već izbrojati elemente koji ulaze u igru (a delova je uvek više nego elemenata, a pravila selekcije su stroga). Tako će predstavnici već reći kome idu voćke, a kome ne, sve u govoru zanosa i trijumfa demokratije kao priznanja da je profit suština civilizacije (IZBORI, ZAMKA ZA BUDALE!) Ovaj trijumf se provodi ”pod toljagom ‘demokracije’ imperijalnih posjednika”, putem ‘mišićavog prava’ – prava intervencije vojnih sila koje modeliraju svet prema svojim interesima. Divnog li našeg ‘pobedničkog’ sveta! ”’Marksizam’ bez proletarijata i bez politike, ekonomizam koji stavlja privatno bogatstvo u centar društvenog određenja, mirna savjest zelenaša, špekulanata, korumpiranih, financijera, vlade koje su isključivo zabrinute da podrže bogaćenje bogatih: eto vizije svijeta koja nam se nudi pod barjacima trijumfirajuće civilizacije.” (Mračni raspad. O kraju državne istine.) Govoriti u ovakvom svetu o smrti komunizma nije samo laž i prevara, već apsolutno nerazumevanje onoga šta komunizam jeste. Politička istorija komunizama suštinski je odvojena od njihovih državnih istorija. Generički ili vanpartijski komunizam, kako ga naziva Badju, jeste ideja, na tragu Marksa, o društvu koje je oslobođeno pravila interesa. ”Društvo u kome ono što tražimo, ono što radimo, ono što hoćemo, nije regulisano od početka do kraja ličnim ili interesima grupe. To je komunizam.” (iz intervjua za NIN, 26. XII 2008). Komunizam nije program, već ideja, stoga ‘komunističko’ označava transvremensku subjektivnost emancipacije, egalitarnu strast i ideju pravde. Filozofija – koja misli bezvremene kategorije – misli upravo ‘komunističke invarijante’, večni koncept jednakosti. Dakle, raspadi socijalističkih režima ne govore o smrti komunizma kao o događaju, već nas poučavaju kako putevi egalitarne politike ne idu putem državne moći. Današnja ‘demokratija’ određena kao kapitalo-parlamentarizam politiku podređuje Državi i regulisana je pod normama ekonomije. Jedini uslov demokratije je masovno postojanje vlasnika. Ovakav modus politike, koji kombinuje ekonomsku efikasnost i konsenzus putem reprezentacije, jeste režim Jednog, a ne mnoštva. Sa svojom jedinom težnjom – za robom i vlasnicima – one ne može biti režim koji je samerljiv ideji emancipacije. U oba svoja vida, i preko tzv.demokratske politike definirane pravnom Državom i preko tzv. totalitarne politike definirane Državom-partijom, ovaj režim politike nema nikakav odnos sa istinom. Osnovne figure državnih politika su pervertirane: u parlamentarnim društvima Zapada nemoguće je razlikovati ‘filozofa’ od ‘eklektičkog sofiste’, ‘političara’ od ‘upravljača’. U socijalističkim birokratskim društvima ne razlikuje se ‘filozof’ od ‘funkcionera’, odnosno ‘policajca’ ili od ‘dogmatskog tiranina’. Stoga se emancipatorska politika ne može događati pod uslovom Prava (pravo je cirkulirajuća kategorija između politike i filozofije, koja beskonačnost pojedinca svodi na Jedno brojanja), jer Pravo legitimira Državu. ”Kad je Pravo – dakle, snaga pravila – predstavljeno kao centralna kategorija politike, parlamentarna država, odnosno Država-partija, ravnodušna je spram filozofije.” (Mračni raspad. O kraju državne istine.) Ili pravilo (Pravo) ukida svaku istinu, ili se partija postavlja kao celokupna istina, što nam govori kako Pravo, koje je zamenilo revolucionarni univerzalizam, ne može biti temeljna kategorija politike, niti je Država forma politike koja donosi vladavinu slobode u beskonačnim situacijama. Dakako, pravo ne treba biti isključeno iz polja politike, ali pravna država i oblici prava nikako nisu garant emancipacije, stoga ne mogu biti temelj politike kao mišljenja. Kao zadatak politike koja počinje ostaje ‘oddržavljenje Istine’ – jedini mogući uslov egalitarne logike.

ISTINA JE ILI MILITANTNA ILI JE NEMA

U pitanju zašto se podsećamo ’68e godine, koja je sama po sebi vrlo složen događaj, Badju polazi od teze de su postojala četiri različita Maja ’68e. = Prvi Maj ’68e činila je studentska pobuna kao defanzivno i antirepresivno nasilje, također kao svetski fenomen. = Drugi Maj ’68e činila je radnička pobuna koja se događala van sindikalnih i drugih zvaničnih radničkih institucija. Ovaj radnički ‘divlji štrajk’ prethodi studentskom revoltu i na neki način ga anticipira. Ono što ga čini specifičnim jeste: izmeštanje van velikih sindikalnih organizacija, okupacija fabrika i, također, određeno prihvatanje nasilja (nasuprot klasičnim pregovaračkim modelima). = Treći Maj ’68e je libertetski i dotiče pitanja promena navika, ”novih ljubavnih odnosa, individualne lične slobode, pitanje koje će izroditi ženski pokret i prava, te emancipacije homoseksualaca.” (4 Maja 1968.) Ovaj libertetski Maj uključuje i pobune u kulturnoj sferi (ideje o novom pozorištu, novim formama javne reči, novim stilovima kolektivne akcije, zahtevima radnika filmske industrije itd.) Tri heterogena Maja ’68e pokazuju kako je politički život bio složen, u sukobljavanjima i preplitanjima između različitih levica i levičarenja. No, po Badjuu, postoji i četvrti Maj ’68e, koji je ključan i predstavlja dijagonalu ostala tri. Zbog tog četvrtog Maja, mi smo još uvek savremenici ’68e, čiji zadaci nalažu vernost događaju. = Četvrti Maj ’68e doveo je u pitanje klasičnu koncepciju i zahtevao novu viziju politike. Pokušaj otrgnuća od klasične koncepcije politike ogleda se i u istraživanju izvan granica klasičnog revolucionarizma. Ovaj aspekt Maja preispitivao je nove forme udruživanja, mogućnosti drugačije politike – koje bi promenile utvrđenu distribuciju mesta u socijalnim klasifikacijama. Politika kao tu-politika se sprovodi tako što se propisuju mesta (npr, fabrika je jedno političko mesto). Poredak se raspoređuje u različita mesta i diskurse koje pojedinci zauzimaju, pri čemu se njihovo posredovanje uglavnom odvija preko velikih uprava. Takva mesta su donekle ‘kruto’ distribuirana, jer zna se ko kakvo mesto zauzima i šta radi; tako radnici rade u fabrikama, intelektualci intelektualiziraju (na univerzitetima ili već na nekim drugim vanakademskim skupovima), kulturni radnici proizvode kulturu opet u odeljenim matičnom organizacijama… i sve to čini određeni red u klasičnom političkom sistemu. No maja ’68e desila se avantura preraspodele mesta i novih fuzija. Udruženi radnici, studenti, umetnici, seljaci itd. organizovali su premeštanja ‘stabilnih’ mesta. Eksperimentisano je sa mnogim novinama u organizacijama, redistribucije mesta su testirane i u mišljenju i u praksama. Stoga upravo ovo ubeđenje četvrtog Maja ’68e – da treba prekinuti sa mestima – jeste ono što čini suštinu reči komunizam. ”U generalnom smislu, to je ono što pokriva važna reč komunizam, društvo jednakih, društvo koje svojim kretanjem ruši zidove i razdvajanja, društvo polivalentnosti i raznovrsnih putanja, u poslu, kao i u životu. Ali, ‘komunizam’ takođe znači političke forme organizacije čiji model nije hijerarhija mesta. Četvrti Maj ’68. je bio to: skup iskustava koja su potvrdila da je nemoguća promena društvenih mesta politički moguća putem do tada nikad viđenog načina, progovaranja i napipavajućeg traganja za organizacionim formama, adekvatnim novini događaja.” (4 Maja 1968.) Zahtev četvrtog Maja ’68e zahtev je za pronalaženjem novih organizacija politike koja je mišljenje i zahtev za odmakom od državne politike. Upravo stoga i ostajemo savremenici Maja ’68e, ostajemo verni komunističkoj ideji koja jedina nalaže hrabrost i suprotnost društvu interesa. To ništa drugo i ne znači nego imati hrabrost za ideju. Hrabrost ideje!

h.d. (hilda doolittle), gertrude stein, mina loy, lyn hejinian, rachel blau duplessis ^ susan howe. tri modernistkinje i tri postmodernistkinje. ali ne samo to. ne na način kako se to piše u klasičnim istorijama i teorijama književnosti, gde se pretpostavlja nekakva univerzalna pozicija kriterijuma koji su uzeti kao da su sami po sebi razumljivi. kao da je to biti-pesnik i biti-pesnikinja nešto što  samo po sebi jeste ili nije, kao da je to odredba koja se stiče nekim ‘prirodnim’ karakteristikama (pesnici*kinje se rađaju, bljak) ili večnim etiketama (pesnici*kinje su oni ljudi koji su tako etiketirani sudbinski, božjom milošću, po nužnim zakonima genijalnosti and so on). dubravka đurić je dragocena kap koja štrči u okeanu ovakvih uvreženih ispisivanja pesništva, jer ima sasvim drugačija polazišta. dakle, za razliku od ovih strašno staromodnih pristupa koji pretpostavljaju ideologiju pozitivističke objektivnosti i koji pišu o istorijama književnosti kao da su to objektivne činjenice, neuslovljene ničime što ne bi bila književnost, dubravka đurić je teoretičarka (pesnikinja, performerka, kritičarka, feministica…) koja savršeno poznaje savremene teorije i interpretacije, i koja vrlo jasno obrazlaže svoj pristup i kritičarsku poziciju u pisanju drugačijeg kanona. ovog puta ženskog kanona. u opsežnoj analizi proistekloj iz studija kulture, dubravka daje neverovatno dobro potkrepljeno objašnjenje različitih struktura iz kojih  se interpretira i književnost i umetnost uopšte. studije kulture su nove tendencije interdisciplinarno zasnovanih analiza, koje su se razvile 60ih godina prošlog veka. kada se književnosti prilazi iz matrice studija kulture, onda poezija više nije kanon remek-dela, već se u analizi polazi i iz tzv.niže, popularne kulture. iz perspektiva studija kulture je bitno da se naglasi kako je književnost društveni događaj, što onda svakako implicira njenu političku, ideološku, istorijsku, rodnu itd. razgranatu analizu. književnost nije autonomna – kako je to pretpostavila buržoaska kultura i time izdvojila književnost od svih drugih životnih praksi – već je književnost događaj neodvojiv od ostalih uslova proizvodnje, distribucije i potrošnje. živimo u kapitalističkom društvu koje je zasnovano na nepravednim hijerarhijama (etničkim, rodnim, rasnim, klasnim…), stoga je i književnost odraz ovih borbi i mesto gde se hijerarhije uspostavljaju. ”u društvu se stalno vode borbe za nametanje dominantnih značenja.” utoliko, studije kulture podrivaju tradicionalno shvatanje da kultura pripada elitama i da je etabliraju samo oni privilegovani. važan pojam za studije kulture, naravno, jeste i rod/pol. to znači da je potrebno poznavati savremene teorije rodnosti ne bi li se drugačije pristupilo tumačenju pesnika*inja. dubravka đurić u ovoj knjizi daje opsežne prikaze feminističkih teorija poezije, ali i svih savremenih teorija koje su neophodne za čitanje radikalnih pesničkih praksi. ukoliko neko hoće da nauči, iz drugačijih okvira nego što su to klasični-školski-akademski, šta su to zapravo modernizam i postmodernizam, šta je žensko pismo, kakve su pozicije francuskih feminističkih autorki (elen siksu, lis irigaraj i julije kristeve), šta je postrukturalizam, postkolonijalna teorija i postkolonijalni feminizam, postfeminizam.. i kakvi su odnosi među ovim narativima, onda neka čita dubravku đurić, jer iz njenih textova se najbolje može naučiti šta je teorijski okvir koji se u svetu već odavno dubi i buši, a kod nas ni da počne. također, dubravka đurić se specifično bavila jezičkom poezijom, poetskim pokretom koji je nastao 70ih godina prošlog veka u SAD i koji se fokusirao na istraživanje jezika. baveći se jezičkim strukturama i istraživanjima konstruktivnog karaktera jezika, jezički pesnici*kinje su se pojavili kao vrlo radikalna i eksperimentalna struja, kojoj je blisko stapanje poezije i teorije. tri postmodernistkinje, dekonstruisane u ovoj knjizi (lin hedžinien, rejčel blau duplezi i suzan hau) su bliske ovom poetskom pokretu. šteta je što posle ove obimne studije nemamo na raspolaganju više poezije ovih pesnikinja i ostaje da se nadamo da će njihova vidljivost/čitljivost biti i dalje zadatak za one koji bi da se hrane i drugačijim poetikama.